Živimo i učimo.
Kad smo nedavno na B doula obuci u Trogiru razmjenjivale priče o babinju, iznenadilo me koliko žena nosi sa sobom neku težinu iz tog razdoblja. Bolan oporavak, osjećaj "preživljavanja" nakon poroda ili zamjeranje partneru, činilo se da većina nas nije bila ni svjesna tog tereta koji godinama vučemo za sobom.
To je i mene natjeralo da pogledam unatrag. Preplavili su me svakakvi osjećaji pri pomisli na prvo babinje. Trebalo mi je vremena da ponovno saberem dojmove, a onda sam se bacila na planiranje drugog, puno ljepšeg razdoblja nakon poroda (ovoga puta nešto mudrija, nadam se!).
Popis životnih i praktičnih lekcija koje sam naučila ne bi stao u jedan blog post, ali za početak, evo tri greške koje prvi-put-mame često rade, a tako sam i ja.
Razumijem, Porod s velikim P. Prvi je put i ne znate što možete očekivati, a dobre su šanse da ste čule i poneku zastrašujuću priču. Zato ih nemojte slušati.
Zbog toga će se većina žena posvetiti porodu: istraživanju, pripremi i izradi plana, a pritom zaboraviti na babinje.
Pod planiranje babinja ne mislim na kupovinu kolica, robice i gomile (ne)potrepština koje će vam zakrčiti stan i misli.
Znate li bez koje 3 stvari ne možete u babinju?
Planiranje babinja znači okupljanje "sela" svojih pomagača, planiranje pomoći u kući, pripremu za dojenje i suštinske promjene koje se žena prolazi kad postaje majka.
Realno, ništa vas ne može sasvim pripremiti na stvarnost babinja, ALI uz pomoć i podršku svojih bližnjih možete se dočekati na noge, brže oporaviti i čak uživati u ovom kaotičnom i sirovom razdoblju.
Problem je što većina nas vjeruje kako može ili treba sve sama, štujemo ideale neovisnosti i mitove o superženama. Možete biti neovisni – i vjerojatno iscrpljeni i izolirani. Možete biti superžena – ali nešto (ili netko) će patiti. Čemu to?
Ako ne znate zatražiti pomoć, ovo bi vam moglo pomoći.
Možda morate naučiti na teži način. Ja jesam. Sad kad se drugi put pripremam za porod, nemam nikakve iluzije ni želje da stvari radim sama. Imam doulu, postpartum doulu, partnera, mamu, širu obitelj i cijelo selo dragih žena.
Što se mene tiče, mogu biti postpartum princeza na zrnu graška (a ovdje smo napisale gomilu savjeta kako to postići).
Drugi scenarij koji najčešće čujem je – on (suprug, partner) će biti doma prvih nekoliko tjedana i raditi sve što treba.
Tako je bilo i kod nas. "Sami ćemo". Pobrinut ćemo se za sve i uživati u našoj bebi. Idila je potrajala nekoliko dana, a onda se sve počelo raspadati. Ispalo je da ne mogu imati kuhani obrok, uredan stan i njegovu potpunu posvećenost meni i bebi, a to je bio tek početak mojih očekivanja. Sad kad se sjetim nisam uopće bila realna, ali prije poroda je bilo lako uljuljati se u ono "ma snać' ćemo se" i ne razmišljati o detaljima.
Imam veliko poštovanje prema posvećenim očevima, ali čak i najsnalažljiviji i najosjetljiviji muškarac neće biti dorasao tom zadatku da bude vaše SVE. Održavanje kućanstva, odlazak u kupovinu, kuhanje, fizička i emocionalna podrška mami, zajednička briga o novorođenčetu i sve to uz manjak sna? Raspad sistema, a kad se vrati na posao još i veći.
Shvaćam vašu želju za intimom, ali dopustite mi da vam iz iskustva kažem jednu veliku istinu:
Oboma. Iz tog razloga vaš partner ne može biti vaš plan za pospartum (i ne, ne može dovesti stan u red onako kako vi želite).
I on je postao roditelj. Njegov se svijet nije promijenio koliko i vaš, ali i dalje prolazi veliku prilagodbu.
Ako je preopterećen svakodnevnim zadacima, teže će se povezati s bebom i pružiti vam podršku kakvu trebate. Ni u tom slučaju on neće moći sasvim razumjeti što prolazite, ali zato je tu sljedeća točka.
Ako se previše oslonite na partnera i/ili mislite da većinu možete sami, vjerojatno ćete biti jako usamljeni. To je jedan od prevladavajućih osjećaja u ranom majčinstvu: uz bebine potrebe i kaotičan raspored, jedva da ostaje prostora i snage za dogovaranje druženja s dragim ljudima.
Mudra kako jest, moja mi je starija sestra dala puno korisnih savjeta prije prvog poroda, ali zato što sam bila blaženo nesvjesna trudnica iz točke #1, previdjela sam važnost ovog savjeta. Na svoj karakteristično komičan i poučan način, sestra mi je rekla ovo:
Smijala sam se. Pritom je mislila na to da uz partnera, svu obitelj i prijateljice pa makar bili svi najbolji, trebam svoj mama tribe – društvo žena koje su (nedavno) rodile i nalaze se u istom sr..., pardon situaciji kao i ja.
Vaši bližnji sigurno imaju strpljenja, ali imaju svoj posao i raspored, ukratko svoj život van 24-satnog majčinstva i teme osim pokakanih pelena, broja podoja, bljucanja i razvojnih skokova. I tu nastaje jaz.
Zato se okanite "civila" i pronađite druge mame koje mogu s vama puzati kroz rovove ranih dana majčinstva. Idealno one koje također imaju male bebe. Jer tko je drugi budan i željan razgovora u 3 ujutro?
Ljubav prema bebi će vam vjerojatno ispuniti srce, ali ne može nadomjestiti razumijevanje nekoga tko zna što prolazite. Vjerujte mi na riječ, dani s novorođenčetom mogu biti jako dugi, a noći još duže i vrlo brzo osjećat ćete se izolirano.
Mame trebaju druge mame i to je istina. Što prije prihvatite da su vam potrebni podrška i pomoć (#1), da ih ne možete dobiti od samo jedne osobe (#2) i da vam trebaju žene koje će vam držati leđa (#3), bit će vam lakše. To su moje tri lekcije koje ususret svojem drugom babinju rado dijelim s vama.
Kamo dalje? Pročitajte ovaj blog kako izgraditi svoj krug podrške, preuzmite našu radnu bilježnicu za planiranje babinja na formi niže ili se javite – pomoći ćemo vam pripremiti se za sve što slijedi.
Ne znaš što spakirati za porod, babinjače i izlazak iz bolnice?
Sa kućicama za lako označavanje i praćenje.