Do poroda kakvog sam željela došla sam vlastitim snagama

Željela sam potpuno prirodan porod, bez ikakvih medicinskih intervencija. Zadnja 2 mjeseca trudnoće sam se pripremala za to psihički i fizički. Čitala sam jako puno o porodu i o fiziologiji ženskog tijela. Stalno sam razmišljala ako su to mogle učiniti tolike žene prije mene, zašto ja ne bih mogla donijeti novi život na ovaj svijet bez ikakvog uplitanja medicine.

Inače nisam pobornik lijekova, a smatram da u tako osjetljivom trenutku kao što je porod lijekovi mogu samo biti kontraproduktivni. Željela sam potpuno biti svjesna cijelog iskustva. Nisam htjela biti ošamućena. Željela sam da moje tijelo i moja beba to učine zajedničkim snagama. Vjerovala sam da je to sasvim moguće.

Bol u porodu je bol koja ima svoju predivnu svrhu. Sa svakim trudnom sam sve bliže trenutku kad ću upoznati svoju bebu. To mi je bila misao vodilja prilikom svakog truda.

Ne bih rekla da zaboraviš na tu bol kako neki kažu, ali kad promijeniš fokus, bol dobiva potpuno drugačiji smisao. To sam uspjela samo zato što sam se pripremala na to. Nisam se oslanjala na bilo kakvu "vezu" u bolnici. Oslanjala sam se na svoje vlastito tijelo. Koje je čudesno. Imala sam kontrolu.

Je li to zaista to?

Tog četvrtka navečer smo suprug i ja otišli pojesti vani nešto za večeru. Pošteno sam se najela i dobro da jesam, treba snage za rađanje malog živog bića. Nakon večere smo otišli u obližnji dućan. Tamo me u donjem dijelu stomaka nešto probolo. Instinktivno sam se uhvatila za trbuh i izašla vani. Imala sam zbunjeni izraz lica koji nisam mogla sakriti od muža. Krenuli smo doma i u autu se ponovila ista bol. Muž se jako obradovao znajući da očito porod počinje, a ja sam bila uzbuđeno-zbunjena. Nisam bila najsigurnija da je to to, znala sam da to mogu biti lažni trudovi.

Sad mi suze naviru kad se prisjećam tih trenutaka, a sjećam ih se kao da su se jučer odvili. Sjećam se i kako sam bila obučena.

Zapravo se cijelog poroda sjećam tako živopisno. Pitam se kako bi mi bilo da mi porod nije ostao u lijepom sjećanju. Srećom da je.

Nije to bila nikakva strašna ni neizdrživa bol, daleko od toga, ali sam svejedno čim sam došla doma oprala kosu i otuširala se. Nazvala sam prijateljicu koja je nekoliko mjeseci prije mene rodila i opisala joj što osjećam. Rekla mi je ako su pravi trudovi, da ću ih osjetiti duboko u stomaku. I taman dok sam s njom pričala, upravo sam takav trud osjetila. Nekako su poprilično brzo postajali sve jači i dublji. Sad smo bili sigurni da je to to.

Zamišljala sam da ću sate i sate s mužom provoditi doma dok se trudovi ne intenziviraju pa da ćemo potom u bolnicu. To je bio i plan – da što duže budem doma kako bih izbjegla nepotrebne intervencije poput klistiranja, bušenja vodenjaka i slično. Međutim, jako brzo su stigli na razmak od 3 minute, tako da smo doma proveli samo sat vremena. Kad su došli na pravilni razmak od par minuta, uputili smo se u bolnicu. Došli smo pred bolnicu već sat i pol nakon prvog truda.

Ostatak trudova smo prodisavali na parkingu ispred bolnice. Tamo smo ostali oko sat vremena, dok nisu postali toliko intenzivni da nisam više mogla izdržati naslonjena na auto. Koristila sam tehnike vizualizacije zamišljajući kako se beba spušta. Kasnije ih se nisam sjetila koristiti. Do tog trenutka sam u pauzi između trudova mogla s mužem pričati i šaliti se, ali u tom trenutku više nisam mogla. Otišli smo unutra u bolnicu.

Naravno da su trudovi razrijedili čim su me zaprimili. Urađen je CTG, nakon čega su mi rekli da nije dobar. Prvi stres. Morala sam cijelo vrijeme biti priključena na CTG, što mi je naravno otežavalo kretanje. Rekli su da beba želi vani pa da nema vremena za klistir. Hvala bebici.

Neka pregovori započnu

Htjeli su mi staviti braunilu, na što sam rekla da želim prirodni porod i da imam strah od igala. Nisu inzistirali i tada mi ju nisu stavili, ali je nakon nekog vremena došla jedna ljutita sestra (još joj se sjećam lica) i samo mi stavila braunilu, bez ikakvog objašnjenja. Ona je od cijelog osoblja jedina bila neugodna. Dolazila mi je kasnije u predrađaoni nekoliko puta govoriti kako bi mi trebali probušiti vodenjak.

Mlada doktorica koja me pregledala prilikom prijema mi je najavila da bi mi prokinula vodenjak. Pitala sam je li to baš nužno ako ovako sve lijepo napreduje? Pitala me jesam li izričito protiv toga ili bih pristala ako bi oni kasnije procijenili da je potrebno. Rekla sam da bih pristala ako je nužno, ali dok je sve ok, da bi ih molila da ne interveniraju. Pristala je. Rekla je da će me obavještavati o svemu unaprijed što planiraju. To mi je ulilo povjerenje pa su se u tom trenutku trudovi opet pojačali.

Da nisam bila informirana, pristala bih na bušenje vodenjaka i pitanje je kako bi se dalje odvijao moj porod. Kao, trebala bih biti sretna što me je uopće pitala. Zapravo u ovom trenutku jesam jer nekad to rade bez pitanja.

Zatim su me premjestili u predrađaonu gdje sam bila sama samcata. Pogasili su mi svjetla i atmosfera je bila ugodna. Nije bilo nikoga okolo da me ometa. Imala sam sreću zapravo jer da je predrađaona bila puna, to bi bilo skroz drugačije iskustvo.

S obzirom da sam cijelo vrijeme bila priključena na CTG, jedina opcija je bila da ležim na leđima. Ovako mi je porod bio brz, a sad se pitam koliko bi bio brži da sam imala mogućnost da se krećem.

Jedan drugi doktor je povremeno dolazio i provjeravao je koliko sam otvorena. Sve je jako lijepo napredovalo.

U predrađaoni nije muž mogao biti sa mnom pa sam tražila da idem u rađaonu kako bi on mogao biti sa mnom. Tada sam već bila skoro potpuno otvorena – 9 cm, nakon oko sat vremena u predrađaoni.

Podrška supruga i primalje

Muževa prisutnost i podrška mi je neizmjerno puno značila. Najviše mi je pomagalo prilikom svakog truda kada bi snažno pritiskao tj. upirao šakom u moj donji dio leđa. Snažan je on muškarac, ali mi je kasnije rekao da je imao upalu mišića od tog stiskanja. Rekao mi je i da je doslovno osjetio pod šakom kako mi se kosti razdvajaju kako bi se zdjelica raširila.

Svaki trud sam prodisavala. Bila sam u trenutku, koncentrirala se baš na taj određeni trud. Nisam razmišljala o prethodnima niti o sljedećima. Nisam razmišljala o boli. Samo sam se prepuštala i prodisavala. Uživala sam u pauzama između trudova, koje su pred kraj bile sve kraće, ali su postojale. Ne mogu ni zamisliti kako je to biti pod dripom cijelo vrijeme. Primalja je bila divna i stalno me podsjećala na disanje.

Rekla sam joj da ne bi epiziotomiju i rekla je da će učiniti sve da do toga ne dođe. Tako je i bilo. Popucala sam malo prirodno i imala samo 2 površinska šava.

Bila sam cijelo vrijeme na lijevom boku. Gravitacija nije činila svoje pa u zadnjoj fazi kad sam tiskala, bebica bi izašla, ali bi se vratio natrag. Dolazilo mi je da se postavim u čučanj, ali to je jako teško na stolu za rađanje koji je previđen samo za ležanje, iako mislim da bi se dalo postaviti u neku drugu pozu. Pitala sam babicu mogu li pokušati čučeći, nježno mi je rekla da to nije opcija i da bi tako mogla lakše popucati. Odustala sam od te ideje, iako znam da tako ne bih lakše popucala nego naprotiv.

Vodenjak mi je pukao tek pri kraju. To je bilo ujedno olakšanje jer sam osjetila kako se spušta jače. Sjećam se da sam nedugo nakon toga rodila.

Doktor bi povremeno došao, rekao kako super napreduje i otišao jer očito je vidio da nema potrebe da bude prisutan. Muž i primalja su me hrabrili i govorili kako lijepo i brzo napreduje. To mi je trebalo jer mi je bilo najteže u toj zadnjoj fazi. Nisam jaukala, nisam htjela gubiti snagu. Samo se sjećam da sam mumljala i stenjala. Tješila me činjenica da smo pri kraju i da se bliži trenutak kad ću napokon zagrliti svoje dijete.

6 i pol sati od prvog truda do izgona

Kad je glavica izlazila, osjetila sam ring of fire, sve me peklo dolje. Mislila sam da ću puknuti od tiskanja. Kad zamislim da sam bila u drugoj pozi, sigurno ne bih toliko jako morala tiskati.

Uglavnom nakon oko 2 sata u boksu malac je napokon izašao na ovaj svijet. Procijenili su ga na ultrazvuku da ima oko 4 i pol kile, a rodio se kao mrvica od tek nešto više od 3 kilograma. Bio je sav plav i smežuran, ali prekrasan. Rekli smo da bismo voljeli da otpulsira pučana vrpca pa ju je nakon toga muž prerezao. Umirio se čim su mi ga stavili na prsa.

Porod mi je općenito bio relativno brz za prvorotkinju. Od prvog truda u dućanu do izgona je prošlo 6 i pol sati. Primalja i doktor su rekli da mi je tijelo stvoreno za rađanje.

Pohvalila sam puno puta primalju, kako je poštivala moje želje.

Nakon što sam rodila, dok smo se grlili svi skupa tijekom zlatnog sata, u boks pored je došla žena koja je toliko vikala i jaukala da bi moje iskustvo bilo puno teže da je bila prisutna dok sam ja rađala. Ne bih se sigurno mogla skoncentrirati. Imala sam sreću da sam bila jedina u cijeloj rađaoni.

Teško mi je pala činjenica što smo nakon poroda sin i ja bili razdvojeni na 10 sati jer nije bilo mjesta na odjelu babinjača. Nisam htjela da budemo razdvojeni, ali nismo imali mogućnost da budemo zajedno jer nisu imali mjesta pa su me smjestili privremeno na odjel ginekologije. Tek kad su me smjestili na odjel babinjača sljedeći dan su mi ga donijeli.

Osnažilo me na brojnim aspektima. Od adrenalina nisam mogla spavati cijelu tu noć, a ni sljedeći dan. Postala sam mama jednog malog prekrasnog dječaka. Koja količina emocija!

Priprema je definitivno 90 % cijelog procesa. Knjige "Duhovni pristup rađanju" i "Natural childbirth" su mi puno pomogle. Podrška u porodu mi je također značila. Muž i iznimno ugodna babica su važan faktor u svemu.

Nekoliko godina kasnije

Kada sumiram cijelo iskustvo, imala sam jako lijepo iskustvo poroda. Željela sam prirodan porod i dobila sam ga.

Znala sam da ga neću "po defaultu" dobiti odlaskom u bolnicu jer se intervencije toliko često koriste da je to najnormalnije. Smeta me i što se nisam mogla kretati jer sam bila priključena stalno na CTG, što sam morala ležati cijelo vrijeme, što nisam mogla zauzeti pozu koja mi odgovara. Smeta mi što sam se bojala svakog dolaska doktora ili sestre koja nije bila moja babica, kako ne bi predložili nešto i onemogućili mi neometan porod. Smeta mi što su mi bez dopuštenja nakon poroda ubrizgali drip kako bih odmah porodila posteljicu. Smeta mi što je malac bio odvojen od mene 10 sati nakon poroda. Smeta mi što u hrvatskim rodilištima ne mogu u pratnji istodobno biti i suprug i doula.

Trenutno sam trudna s drugim djetetom i što više čitam o porodu, što više razmišljam, to jasnije vidim svoje želje o ovom porodu, a to je da priželjkujem izvanbolnički porod.