Nema rezultata :(

Broj rezultata pretrage po ključnoj riječi: {{ searchResults.length }}

Da sam barem rodila u tvojem autu

Ovaj tekst napisan je dan nakon jednog divnog poroda, dok sam još bila u oksitocinskom oblaku i osjećala snažnu potrebu da pretočim te misli, sreću i zahvalnost u nešto čvrsto.

Porod ne mora biti savršen da bi bio savršen, baš kao ni život. Majčinska sreća kojom sam još uvijek bila opčinjena učinila je da zaboravimo par manjih intervencija, povremenu neljubaznost, boju zidova, hladne pločice i bolnički krevet. Izgubili su na važnosti pred očima predivnog malog bića i hrabre mame.

Stvoriti se u pravom trenutku

Bilo je par čarobnih trenutaka u ovom porodu, trenutaka prave ženske intuicije i magije. Sve je počelo s laganim trudovima u ranu zoru jednog petka, a nastavilo se cijeli dan u sličnom ritmu. Mama se jako dobro nosila s njima i nisam joj još bila potrebna. Žalila se na dosadu tih trudova koji po njoj "ništa ne rade i nemaju svrhu".

Predvečer sam, ničim izazvana, samo osjetila da trebam sjesti u auto i voziti, ne znajući hoću li se odvesti k njoj ili ne. Nakon par trenutaka javila mi je da su trudovi malo jači te da ide starije dijete odvesti baki pa ćemo se dogovoriti što dalje. Ja sam vozila i znala sam da idem k njoj, ali sam svojem neokorteksu još uvijek dopuštala malo neznanja o pravom odredištu. Kada sam stigla pred zgradu, napravila sam jednu tehniku opuštanja kako bih u njezin dom ušla potpuno mirna i sigurna. Na kraju vježbe kako mi se riječ intuicija stvorila u mislima, mobitel je zazvonio.

Stigla je njezina poruka o jačem trudu i manjem razmaku među njima te s pitanjem što kažem na to. Moj odgovor je samo da sam već tu. Kasnije će mi reći da sam se stvorila u trenutku kada je ona zaželjela da dođem.

Doula koja spava

Vidjela sam da još nismo ni blizu porodu (makar nikada ne znaš) pa sam ostatak večeri i noći prespavala. Nekim polusnom doduše, ali važno mi je bilo ostaviti je samu, nepromatranu, u mraku, da nađe svoju snagu. U jednom trenutku noći sam “spavajući” u sebi brojala dužinu trudova, ali i dalje smo bile na tridesetak sekundi, nakon puna 24 sata. Kada sam uistinu zaspala pred jutro, nju su počeli loviti snažniji trudovi, ali onda su stali.

Kakvo razočaranje na njezinom licu kada me probudila. Tuga, beznađe, polagano pucanje oklopa, nekorteks koji ne razumije zašto i kako. Ali to je ono što porod treba i ja nisam bila razočarana. Nakon kratkog plakanja i tješenja u liftu, rastanak taman u vrijeme da stignem na sastanak s doulama s kojima sam trebala otići na put. Još jedan divno izorkestrirani događaj ovog poroda.

Ovako može danima

Tipični priljev informacija o lošim iskustvima od strane drugih, dobronamjernih žena, intenzivniji trudovi od skoro minutu i očajavajuće poruke kako ovo može još danima trajati. Želja za dripom, od kojeg smo do sada željele pobjeći kao vrag od tamjana. Šetnja do dječjeg rođendana sa starijim sinom, pokoji trud na koljenima i ja sam opet kod nje s njenom divnom mamom s izvrsnim smislom za humor koja me na odlasku moli da odemo odmah u rodilište kako joj kćer ne bi rodila kod kuće ili u mojem autu.

Nakon što sam zamračila stan od popodnevnog sunca i odlučila malo odspavati, čujem divne zvukove poroda koji mi govore da sve odlično napreduje. Ipak, osjetim da treba da sam s njom u sobi, a ona me obavijesti da mora kakati. Znak da se beba spušta i da ako stvarno ne želi roditi bebu doma, trebamo u rodilište. To, naravno, držim za sebe i samo je mirno pitam treba li možda samo stvarno kakati i želi li da pričekamo još jedan trud da vidimo. Nakon tog truda, samo je tiho pitam misli li da je vrijeme da idemo u rodilište.

Da, definitivno misli da jest. Ja joj nisam rekla da jest, ona je sama znala. 37 sati bila je doma i samo joj je bilo potrebno da netko drži taj prostor da se ne pokoleba. Kada je uistinu bilo vrijeme, u njoj više nije bilo sumnje.

Magična žena u retrovizoru

Pomalo nespretno ušle smo u auto, ručno otvaram prozore jer je unutra vrućina, palim radio i krećemo prema rodilištu, ali bez panike.

Gledala sam joj lice u retrovizoru svojeg starog Polo Classica kako sjedi sklopljenih očiju s osmijehom na usnama dok Tremolo glasno svira s nedavno popravljenog radija.

Bilo mi je teško skinuti oči s tog prizora: ona, zlatne kose i kože, magična boginja, puna žena. Kasnije kada mi je ispričala o čemu je razmišljala u toj vožnji, osjetila sam takvu sreću i zahvalnost što sam imala čast biti doula toj ženi. I sada, kao i tada mi suze naviru na oči i klize niz obraze od jednostavne savršenosti te slike i tih trenutaka u autu.

Da sam barem rodila u tvojem autu. To mi je bio najljepši dio poroda: sunce, toplina i vjetar na mojem licu. Zamišljala sam svoju malu curicu i kako će izgledati njezino lice kada se rodi, kada bude imala tri pa četiri godine, kada je budem vodila za ruku i kada bude i sama odrasla žena.

S osmijehom na licu u rodilište

Ukrala je još koji trenutak u autu, pustile smo još koju suzu, odradile još koji trud na putu u rađaonu i smijale se što je to zaista to. U liftu sam vidjela da opet zamišlja nešto s najljepšim osmjehom na licu i pozvonile smo pred vratima rađaone.

Na pregledu smo saznale da je otvorena 7 centimetara, vodenjak je probušen i dane su joj upute da ne smije tiskati, iako ona već pola sata pokušava ne tiskati. Dok sam se vratila s papirima s kojima me sestra poslala na prijem pacijenata u drugu zgradu, mama je još uvijek bila na hodniku i čekala smještaj u boks. Slučajno sam uspjela ući unutra s jednim doktorom jer na moje zvono nitko nije dolazio. Doživljam par neljubaznih primjedbi što izdaleka nestrpljivo provirujem prema sestrama i one zatvaraju mi vrata.

Čekam s jednim tatom čija je žena upravo na carskom rezu. Kada su mu donijeli bebu, slikala sam ih, poticala ga i držala mu prostor da slobodno plače. On, mišićavi muškarac koji to ne radi često u životu sudeći po tome koliko je pokušavao zatomiti te suze i jecaje sreće. Čini se da sam trebala pričekati s ulaskom u boks kako bih bila doula tom novopečenom tati.

Izvrsna, izvrsna!

Po tatu su došli kako bi s bebicom imao zlatni sat, dok po mene i dalje nitko nije dolazio. S tog hodnika je slušati kako već porađa bebu, a da ne mogu biti uz nju kada znam koliko joj to znači nisam mogla podnijeti, morala sam nekoga naći. Primalji u prolazu rekla sam upravo to, da mi je teško slušati je, a da nisam s njom unutra.

Komentar koji sam dobila bilo je još jedno grubo zatvaranje vrata pred nosom koje nisam mogla samo prešutjeti. Naučila sam i učim još uvijek da na takve postupke moram reagirati i reći nešto da osvijestim osobi njezinu grubost. Stoga sam primalji rekla da ne mora biti takva iskreno tužnim glasom. To ju je ipak dotaknulo premda se isprva činilo da me nije niti čula.

Nakon još malo čekanja tu pa u garderobi pa pred boksevima, napokon sam ušla k mami. Olakšanje na njezinom licu bilo je divno. Još se malo borila s primaljom oko tiskanja i ležanja, ali je nedugo zatim rođena Bezimena mala. Uz starijeg brata, svojoj mami najljepša i najdivnija beba ikada rođena, usitinu savršena i po Apgaru. Mamom je kolala najveća količina oksitocina u njezinom životu, dok je Bezimena mala stara niti sat vremena, tako savršena i "izvrsna" kako joj je mama tepala, već snažno željela jesti.

Tri sata provele smo same s bebom, prisjećajući se protekla dva dana i tada mi je rekla "Da sam barem rodila u tvojem autu". Mojem neočišćenom autu u kojem se vozi moja pesica, sasušenim cvijećem na podu kojeg sam zaboravila istresti i korom banane koju sam pojela dok sam vozila k njoj.

 

Želim ti reći, ti si izvrsna draga mama, bez tebe ne bih uspjela biti ovakva doula. Sve ste vi izvrsne.

 

P.s. Kako sam znala ime Bezimene male

Još jedan trenutak magije ovog poroda dogodio se tjedan dana po rođenju.

Mama Bezimene male nije imala nikakvu ideju kako će je nazvati. Netom po rođenju kada ju je primalja pitala kako se beba zove i inzistirala da mora imati par imena koja joj se barem sviđaju, mama jednostavno nije imala ime.

Htjela je upoznati kćer s tatom i bratom te odlučiti kasnije, uostalom, čemu žurba?

Tjedan dana nakon poroda poslala mi je sliku Bezimene male i dalje ne spominjući nikakvo ime. Osjetila sam da je vrijeme da je pitam. Rekla mi je da se svaki dan drugačije zove, a eto danas je "mali miš", "Maša". Ostala sam iznenađena i sretna iako sam znala da će se mala tako zvati.

Pitate se kako sam znala ako mama nije imala nikakvu ideju niti je spominjala ikakva imena. Znala sam jer mi je to ime kružilo mislima od trenutka kada sam nakon prve noći poroda išla kući. Znala sam da će se mala zvati Maša iako mi to ime do sada nije bilo posebno drago niti sam zapravo ikada razmišljala o njemu. Tako znala i da to ne trebam ni s kim podijeliti nego jednostavno pustiti da se dogodi. I dogodilo se. Doula je znala ime dok nitko drugi nije, možda mi ga je mala šapnula nekad tijekom poroda. 

 

***

Ova je priča objavljena uz odobrenje Bezimene mame.

Javi nam se

Dajem pristanak da se moji osobni podaci prikupljeni putem ovog obrasca obrađuju prema uvjetima definiranim u lele.hr Pravilima privatnosti.
Tvoja poruka je poslana. Javit ćemo ti se uskoro!
Dogodila se pogreška :( Probaj ponovo ili nam piši na doula@lele.hr