Bila sam u krugu s vješticama

Osim ako niste žena koja upražnjava intimne odnose pred gomilom nepoznatih ljudi koji joj prilaze i pipaju je, a pri tom je opuštena i uživa, onda ćete najvjerojatnije doživjeti nelagodu na vlastitom porodu. Neugodnosti koje su moje prijateljice doživjele različitog su stupnja: od toga da im je bilo teško, neugodno, bolno, do toga da imaju potisnute ili čak veoma vidljive znakove postraumatskog stresa.

Ja nisam rodila. Ja sam samo razgovarala o tome s gotovo svakom ženom koja jest, a koju sam srela poslije tog čudesnog 16. travnja 2017. godine.

Okupili smo se predvečer i počeli puniti toplom vodom bazen za porođaj. Nas četiri prisutne žene složile smo se da će djevojčica biti rođena oko 1 poslije ponoći i točno tada se i rodila. Bila su prisutna još dva muškarca. Muž moje prijateljice koja je rađala i njegov prijatelj fotograf. Ona uči za babicu. Sve nas je u teoriji pripremila za tijek događaja koji je uslijedio. Ali u praksi, sve je bilo daleko drugačije od bilo kakvih riječi iz knjiga ili tuđih usta.

Kao da je neka mudrost koja je oduvijek bila tu, čučala i čekala, odjednom pohrlila i preplavila me. Istina.

Gotovo svi mi koji živimo u ovom vremenu imamo jedno snažno uvjerenje kada je rađanje u pitanju. Jako boli, opasno je, može se umrijeti i da, hvala Bogu na liječnicima i medicini i da su oni tu da nam spase život. I ja sam tako razmišljala. Divila sam se Ivani na svemu što govori i na njezinoj odvažnosti. Sa svime sam se slagala i divno mi je bilo što će po drugi put roditi kod kuće. Ali kada bih ja trebala, ja bih se ipak držala standarda. "Što je sigurno sigurno je".

No, daleko sam tada bila od toga da sebe vidim kao majku. Opterećivalo me vlastito zdravlje na svim poljima, počevši od čestih bolova u tijelu pa sve do astme.

A kao drugo, nisam uistinu ni bila seksualno aktivna. U to vrijeme spoznala sam da nešto debelo nije u redu sa mnom na tom polju, da radim stvari na silu, ne uživam i da se jednostavno sušim. Dala sam sebi oduška i odlučila apstinirati dok mi se ne razbistre misli i osjećaji.

Ali ništa me nije moglo navesti na put otkrivanja žene u sebi kao taj porođaj. Ono što se tamo dogodilo uz sav moj trud ne može se prenijeti riječima, već će zauvijek ostati lebdjeti u tom zraku koji smo tada disali svi u toj prostoriji. U zraku punom prihvaćanja, u prisutnosti, u pomirenju.

I ja sam žena!

I ja sam žena! Nikad ništa moćnije nisam vidjela do tada i ni jedan superheroj ne može se usporediti s tom snagom žene koja se otvara cijelim svojim bićem kako bi iz njezinog tijela izašlo drugo biće i započelo svoj život.

Ponos je preslaba riječ u odnosu na ono što sam osjetila. To je bio ponos pomnožen s beskonačno. Toliko sam bila ponosna na magiju prirode čiji smo dio da sam se u potpunosti prepustila vjeri u istu te nisam osjetila ni trunku straha, gađenja ili nesigurnosti. Disala sam punim plućima i osjećala se blagoslovljeno.

Nakon toga počele su mi se događati neuobičajene stvari.

Ja, koja sam inače smatrala da se moja snaga krije u čvrstini, grubosti i hladnoći počela sam plakati od sreće kada bih na ulici vidjela malu bebu.

Ja, koja sam tako tvrdokorna jer me nitko ne može povrijediti nakon onoga što mi je majka činila, počela sam priznavati koliko sam nježna i ranjiva. Do tada sam se podsvjesno bojala da su sve žene grube, sebične i manipulativne, ali nekako sam se ipak počela otvarati prema tom rodu. Počela sam im pamtiti lica, imena, postavljati pitanja i imati razumijevanja. Počela sam im vjerovati.

Žene. Plačem i sada dok ovo pišem. Od raznježenosti, od zahvalnosti što sam imala šansu da nakon toliko godina mraka ugledam nadu da moje traganje za lijepim životom nije samo plod moje mašte.

Žene su mi tada pomogle da prihvatim sebe i svoje tijelo, da skinem grudnjak koji sam od petog razreda nosila čak i kada bacam smeće, kako bih sakrila svoje vlastito tijelo. Žene su mi pomogle da zavolim sebe i spoznam gdje je moja snaga.

Ženske su ruke nešto posebno toplo, točno i ljekovito.

I ja sam žena! I ja imam tu magičnu kapiju zvanu vagina. I ona nije tu da bi netko tamo bio zadovoljan jer može se može prazniti u nju. Ona je tu kao najsvetiji dio mene koji ako se dobro sluša može pružiti kozmičko zadovoljstvo življenja i stvaranja. Ona je nešto čudesno, tako snažno, a tako elastično, tako sklono transformaciji i nešto tako iskreno da se neće navlažiti onda kada joj se to naredi. Ona zna slušati cijelo naše biće i u skladu s time pulsirati i otvoriti se. Ona nije nešto čega se treba stidjeti, ali jest nešto što treba njegovati i čuvati, nešto čemu se treba klanjati i diviti.

Moja je prijateljica kroz svoju vaginu izgurala jednu malu Maju-Lunu koja je upala u crvenkastu vodu i počela mlatarati ručicama i nožicama i nikada mi se nije dogodilo da o tome govorim, a da se ne naježim, koliko god išla okolo i trućkala svjesna da me ponekad gledaju kao totalnog luđaka.

Postala sam majka. Ja sam tada postala majka pa sve i da nikada ne rodim. Ja isto imam matericu. Ja volim što sam žena!

Par godina kasnije prijateljstvo s istom tom Ivanom dovelo me do situacije da se izjasnim želim li biti dio prve regionalne obuke za doule.

Do tada sam već uspjela imati seksualni osnos u kojem sam uživala, bila prepuštena, jednom rječju, imala sam sočna iskustva s jednim mladićem nježne prirode. Izabrala sam takvog jer me je još uvek bilo strah pokušati slušati svoje srce i biti nježna prema sebi i s nekim tko djeluje kao da bi me mogao zgromiti kada bi htio. Ostavila sam to za kasnije, trebalo mi je još rada na sebi i jačanja samopouzdanja.

Postati doula

Na toj obuci trebalo bi se okupiti dvadesetak žena iz regije i 8 relevantnih edukatorica iz Slovenije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Srbije. Pomislila sam kako mi je možda potrebno veliko žensko društvo da uspostavim vezu s preostalim svojim ženskim dijelom koji i dalje nesigurno lebdi negdje pored mojeg tijela.

Doule su žene koje rade kao podrška drugim ženama koje su na putu da postanu majke. One su tu da s njima podjele svoje bogato znanje, da ih educiraju o svemu vezanom za porođaj tako da žene mogu biti opuštenije i samouvjerenije, da imaju predstavu o mogućim scenarijima, a povrh svega da se manje boje što je jedan od najbitnijih elemenata kada je riječ o krajnjem ishodu.

Doule mogu biti uz ženu tijekom porođaja i obići je u danima nakon toga kada je ženi najpotrebnija podrška i pomoć. Već ovo su informacije koje većini žena nisu dostupne pa im stoga ne pada ni na pamet da bi im možda bila potrebna. One na porođaj pozivaju svoje partnere koji poput njih malo znaju o intervencijama koje će se nad ženom vršiti u bolnici kao i o samoj fiziologiji porođaja.

Osjećala sam da imam u sebi snagu i razumijevanje da budem dobra doula, ali bila sam dosta nesigurna zbog činjenice da ja u ovom tijelu kroz isto nisam prošla. Ispostavilo se da jedna od edukatorica također nema svoje djece, a slovi za jako dobru doulu, što me je ohrabrilo pa sam se ubrzo prijavila i počela učiti iz zadane literature.

Dok sam kroz suze čitala znala sam da je odluka koju sam donijela prava.

U krugu vještih žena

Tamo smo prizivale svoje ženske pretke, tamo smo jedna drugoj bile majke i kćeri, čuvale jedna drugoj prostor i uzimale minute u tom prostoru za sebe.

Tamo smo učile slušati, govoriti, biti tu.

Tamo smo učile o realnim situacijama koje se događaju na porodima. O realnim ljudima i njihovim iskustvima.

Tamo smo pjevale i povezivale se. Radile u grupama, trenirale nove vještine i znanja.

Tamo smo bile vođene i tamo su nas primili. Zajedno smo jele, spavale i lučile oksitocin čitave dane.

Oksitocin je hormon ljubavi, povezanosti i empatije, koji se najviše luči kada žena doživljava orgazam i kad rađa. U našem slučaju kada razgovara o porođaju.

Neke od žena koje sam tamo upoznala bile su vješte žene. Kažu "Vještice su vješte žene". Prepuštala sam se magičnim nitima koje su se plele u krugovima u kojima smo se otvarale i znala sam da to čemu prisustvujem jest ritual vještih žena iako su za razliku od onih u mojoj mašti ove bile pravi ljudi, sa svim ljudskim manama, sa slabostima i s egom. Uostalom kao i ja, iako bih se voljela predstaviti drugačije. Ali to nije umanjilo čaroliju, samo ju je pojačalo: bilo je stvarno i moje se raznježeno plakanje nastavilo i tamo u narednim danima.

Osjećaj da sam na pravom mjestu u pravo vrijeme vratio mi je moj dragocjeni smisao za humor koji je, rekla bih, moja supermoć da ovaj život prihvaćam uz manje drame i s više zezanja (koliko god da drugi shvaćaju ili ne shvaćaju što stoji iza budalaština koje nekontrolirano izlaze iz mene).

Toliko smo se smijale i uživale da sam još nekoliko dana produžila putovanje iz Trogira za Zagreb gdje sam ostala kod svojih novih "frendica" u njihovim divnim stvarnim obiteljima osjećajući se kao kod kuće, iako su me neki sumnjičavci prethodno pokušali upozoriti na još postojeće posljedice grozne kampanje između Hrvata i Srba započete devedesetih godina. No sve se suprotno tamo dogodilo od onoga što su mi najavljivali.

Na povratku sam koristila neku aplikaciju za dijeljenje prijevoza te sam završila u autu s dvije djevojke i jednim momkom iz Hrvatske. Momak je bio tipičan alfa mužjak: lijep, elokventan, karizmatičan i pola metra viši od mene. A ja sam se i pored toga usudila izjaviti kako mi je žao što je oženjen. Ja. Malena, žgoljava, bez sisa. Ja sam žena! I ponosna sam na to!

Ja biram za sebe najbolje i ja odlučujem kakav će biti moj porod i kakav će biti moj život! I ja sam sada tu za sve žene koje žele da budem uz njih na hrabrom putu rađanja.