Nema rezultata :(

Broj rezultata pretrage po ključnoj riječi: {{ searchResults.length }}

Sve je bilo u redu, ali ništa nije bilo u redu

[Upozorenje: uznemirujući sadržaj]

Nedavno sam se našla u nekoliko situacija u kojima su žene imale potrebu umanjiti ili prikriti sebe kako se drugi ne bi osjećali loše ili kako ne bi pred njima ispale nezahvalne ili sebične.

Žene to rade svakodnevno, u sitnicama, na primjer kad dobiju kompliment i automatski odgovore: "Bilo je na sniženju" ili "To je stara haljina".

Umjesto da stanemo i samo kažemo: "Hvala". Koliko bi vam teško bilo reći samo to? Bez opravdanja, bez umanjivanja, bez skromnosti, bez straha da će vas netko osuđivati jer volite sebe. 

Beba je dobro, to je najvažnije

Lakše je hodati kroz život praveći se da je sve dobro, biti zahvalan što smo žive, koliko-toliko zdrave i što smo rodile zdravo dijete. Zahvalnost je vrlina, ali ne ako je koristimo da zatomimo svoje prave osjećaje!

To je skrivanje od same sebe, dok naša prava Žena vrišti iznutra, zapomaže i jauče da se izrazimo, da kažemo: "Ne, nije bilo dobro i da, povrijeđena sam i boli me!". Da priznamo sebe i svoje osjećaje. Da skinemo maske i zavaravanja pred samom sobom, da si priznamo da smo preživjele traumu i da nije bilo u redu ono što su nam učinili.

Porod i trauma kroz koju mnogo žena u rodilištima prolazi su upravo takav jedan doživljaj za koji same sebe uvjeravamo da je sve zapravo bilo dobro, a ništa nije bilo dobro. Mama i beba su preživjele, to je najvažnije. To jest najvažnije, ali nije jedino što je važno!

Često slušam i promatram žene dok izgovaraju tu rečenicu, "Sve je bilo dobro". Istovremenom, njihova prsa se malo uvuku, tijelo kao da padne prema dolje, glas utiša ili naglo poraste. Duša protestira, a tijelo je utišava, tješi i govori da nije ni vrijeme ni mjesto.

"Nije još vrijeme priznati si što sam prošla, koliko nepravde mi je naneseno, ne bi trebalo biti tako, a bilo je. Ne mogu se suočiti s time još jer previše boli, sada moram biti snažna i izdržati još malo."

A onda to toliko straste u tijelo da okameni, postaje teško isklesati to iskustvo, dati mu oblik i smisao, razrušiti tu iluziju koju smo stvorili kao obrambeni mehanizam za sebe, a i za druge.

Kakav ti je bio porod? Pa sve je bilo OK...

Kao žene odgojene smo da brinemo o drugima. Često nas se poticalo da budemo empatične, da se dajemo za druge, dok muškarci nisu tako odgajani i zbog toga nemaju puno blokada koje mi imamo.

Kada čujem tu rečenicu "Sve je bilo OK na porodu...", znam da žena to govori i zbog onih koji slušaju.

Ne želi da drugi misle da je nezahvalna jer ima zdravu bebu, budući da je to još uvijek usađeno u kolektivnu svijest kao najvažniji ishod poroda.

Ne želi da drugi misle da je sebična ako prizna da ništa nije bilo u redu jer se ona osjeća loše sa svojim iskustvom poroda, jer zna da je trebala dobiti bolji tretman osoblja, da je trebala biti uvažavana, da je trebala odlučivati.

A nekada ponajviše ne želi da se sugovornik osjeća loše stoga prepričava neku uljepšanu verziju svoga poroda u koju zapravo ni sama ne vjeruje. Ili to radi kroz smijeh pa ako se drugi nasmiju, onda neće znati da ona živi s traumom svaki dan.

Nisu sve žene istraumatizirane svojim porodom, ali ima ih mnogo. Ponekad je priča i obrnuta, one koje ne žele govoriti o svojem lijepom porodu jer se isto tako boje nerazumijevanja.

Porođajna trauma koja se nasljeđuje

Biti doula znači i da nam često žene prilaze sa svojim iskustvima poroda, neke od njih rodile su i prije 50 godina. Sve do jedne vrlo se detaljno sjećaju tog događaja, najčešće svih onih sitnica koje si nisu smjele priznati da nisu bile u redu. Za naše je majke bilo normalno trpiti verbalno pa čak i fizičko zlostavljanje.

U vremenu kad su brojne intervencije bile rutinske, da ne kažem obavezne, te žene nisu imale "luksuz" razmišljati kao mi danas ni odbiti neki postupak poput epiziotomije. Iako nešto u njima zna da to nije bilo u redu, nisu si mogle priuštiti razmišljati o tome na bilo koji drugi način nego da je to bilo obavezno.

Slična je situacija danas sa ženama koje tvrde da su im doktori spasili bebu jer su napravili Kristellerov, nalijeganje na fundus ili neku "blažu verziju" tog zahvata. Neke od njih će kroz život nositi to iskustvo sa sobom i zdušno ga prepričavati na herojski način, ali rijetko koja će imati snage pogledati u to iskustvo kakvo ono zapravo jest. Traumatično.

Izgovoriti što se dogodilo, na sigurnom

Ako ste se prepoznale u ovome, a budući da smo žene, vjerojatno u nekoj mjeri jeste, prvi korak je priznati si da ste imale traumatično iskustvo.

Ako ste imale izrazito traumatično iskustvo o kojem vam je teško i govoriti, najbolje je obratiti se terapeutu.

Možda se radi o traumatičnom porodu, pobačaju ili zlostavljanju, ali ako znate da se možete nositi sa svojim iskustvom, napišite svoju priču na papir. Uzmite si vremena koliko god trebate i neka riječi samo teku kao rijeka, kao vaše suze, a potom zapalite te riječi u vatri koja će vas pročistiti. Na taj način ste ih validirali, priznali si kroz što ste prošli i otpustili ih. Možda ćete htjeti napisati samo jedan dio svoje priče, možda će to biti pismo sebi u tom trenutku, možda pismo svojoj bebi, ali bitno je da na ovaj način te emocije koje sjede u tijelu polako počnete puštati van. A možda ćete svoju priču napisati pet puta dok ne osjetite otpuštanje, to je sve u redu, činite ovo bez osuđivanja i očekivanja prema sebi.

Drugi korak je podijeliti svoju iskrenu priču s drugima i pustiti je u vjetar. Na taj način od zajednice dobivamo validaciju za iskustvo kroz koje smo prošli.

Izgovorene riječi i osoba koja ih čuje i uvažava su najstariji oblik terapije koji postoji.

Naši stari su se na taj način liječili, zato i vi možete pronaći osobu kojoj vjerujete i u sigurnom okruženju podijeliti iskustvo koje ste proživjeli. To može biti prijateljica, muž, sestra, mama ili doula. Jedino što ta osoba mora znati jest slušati i čuti, bez uplitanja i davanja rješenja.

Nisam se osjećala kao da su me silovali, osjećala sam se kao da su me silovali 1000 puta.

Riječi su to jedne mame dok je opisivala svoj prvi porod. 

Tada se sa svojom doulom pripremala za predivan porod nakon ovakvog iskustva. Mnogo puta prije toga prošle su taj teški prvi porod, ali te večeri ispričala nam je svoju priču u jednom podržavajućem krugu i bio je prvi put da je došla do kraja bez da je zaplakala. Osvijestila je iscjeljenje koje joj se dogodilo jer više nije morala pred drugima skirvati svoju priču, umanjivati i negirati sebe.

Domino efekt

Ono predivno što se dogodi kada počnemo iskreno pričati o svojim traumama jest da osnažimo druge žene!

Kad smo početkom ove godine Jasmina i ja bile na sastanku s jednom mladom mamom, upravo je rečenica "Sve je bilo u redu, a ništa nije bilo u redu" bila ona koja je njoj trebala.

Tijelo joj je poskočilo u prepoznavanju, oči su se raširile i s trenutkom tišine ona si je priznala: "Da, upravo tako!", a do tada je prepričavala kako joj je iskustvo zapravo bilo dobro. Osjetila je dopuštenje i sigurnost u zajednici gdje Žena smije reći ono što joj leži na duši.

Osjetila je prepoznavanje sebe i ljubav prema sebi jer priznati si da nisi dobro je prvi korak prema promjeni. A onda primamo i druge žene za ruku i kažemo im: "U redu je ako nisi dobro, ja sam tu za tebe".

Piše

author image
Jela Ravnjak
Podrška u trudnoći i babinju

Po struci magistra ekonomije, ali koja je otplovila drugim vodama, tražeći ono što volim, u čemu se nalazim i radim sa strašću, bez da imam osjećaj da radim i jedan dan.

U trudnoći ćemo te zajedno pripremiti i osnažiti, tako da znaš i vjeruješ da si savršeno sposobna donijeti svoju bebu na svijet, ali i onda kada zapne, i zatrebaš pomoć da možeš prihvatiti i to kao dio svog iskustva. Informirat ću te o praksama i odgovarati na sva tvoja pitanja, pokazati vježbe koje možeš raditi s partnerom i pripremiti te za babinje.

U porodu sam s tobom koliko god treba, bez osuđivanja i očekivanja, tu za tebe da te pomilujem po kosi, šapnem na uho da će sve biti u redu kada se obeshrabriš, dodam vode i komadić čokolade. Jer to je sve što zapravo trebaš, mirnu podršku koja će ti stvoriti prostor u kojem ćeš moći slušati svoje tijelo i srce.

U babinju se družimo s tvojom bebom, jedeš hranu namijenju za ovo osjetljivo razdoblje života, uživaš u masaži stopala i razgovoru. I baš kao i u porodu, tu sam da ti pružim jedinstvenu podršku doule, potpuno prihvaćanje svih emocija, zagrljaj i savjet.

Kao što vidiš, doulanje je moja ljubav i moj osobni način borbe za ženska prava, nježnošću i ljubavlju koje želim pružiti svakoj ženi na njezinu putu prema majčinstvu.

Javi nam se

Dajem pristanak da se moji osobni podaci prikupljeni putem ovog obrasca obrađuju prema uvjetima definiranim u lele.hr Pravilima privatnosti.
Tvoja poruka je poslana. Javit ćemo ti se uskoro!
Dogodila se pogreška :( Probaj ponovo ili nam piši na doula@lele.hr