Kada porod doživiš kao opasnost

[Upozorenje: ovaj sadržaj može biti uznemirujuć]

Kad sam imala 16 godina, doživjela sam napad.

Bili smo na proslavi uz more i ja sam se s prijateljicom udaljila od društva kada me iznenada netko uhvatio s leđa i srušio na pod.

Moja prijateljica se skamenila dok sam se ja pokušavala obraniti. I uspjela sam - iznenađenje i šok koje sam osjetila trenutačno su se pretvorili u borbeni protunapad i moje je vikanje, psovanje i udaranje vrlo brzo potjeralo napadača.

Bilo mi je vruće u glavi, imala sam trnce u rukama, nogama: bila sam spremna na reakciju.

Uzela sam svoju i dalje ukipljenu prijateljicu pod ruku i vratile smo se natrag među ljude. Ispričala sam prijateljima što se dogodilo i kada se naelektriziranost koju sam osjećala smirila, počela sam se nekontrolirano tresti cijelim tijelom. Kako mi je postajalo jasno što se upravo dogodilo, tek sam tada osjetila pun opseg nesigurnosti i straha, a još k tome bilo mi je neugodno što ne mogu obuzdati svoju reakciju. 

Taj me događaj duboko potresao, ali nisam ga doživjela traumatično niti je na mene ostavio dugotrajne negativne posljedice. 

Tek prije par godina na jednoj somatskoj edukaciji postalo mi je jasnije što se dogodilo. 

Kada se dogodi nešto što *doživimo* kao prijetnju (naglasila sam doživimo jer reakcija ni intenzitet za svakoga nisu isti), naše tijelo instinktivno pokreće svu energiju koju imamo na raspolaganju da bi tu opasnu situaciju razriješilo kroz borbu ili bijeg.

Potvrdilo mi se ono čemu sam svjedočila kod sebe i drugih: da kada se neka situacija ne razriješi u potpunosti, taj naboj ostaje u tijelu. 

Naši prirodni mehanizmi u nastojanju da se smirimo pokušat će isprazniti ostatak naboja i jedan od načina je upravo drhtavica cijelog tijela.

U svojem napadu imala sam tri olakotne okolnosti:

1. Uspjela sam iskoristiti svoju energiju za protunapad i uspješno se obranila.
2. Imala sam podršku prijatelja koji su me saslušali, utješili i otpratili kući.
3. Kada sam se osjetila sigurno, moje je tijelo spontano otpustilo višak naboja kroz treskavicu.

Ali što se događa u manje podržavajućim okolnostima?

Što se događa u situacijama kada nismo u mogućnosti ni obraniti se niti pobjeći od onoga što doživljavamo kao previše intenzivno, prijetnju ili prelazak svojih granica?

Kada nemamo društvenu podršku?

Upravo se to često događa u porodu.

Iako porodničari nisu napadači iz mraka, naš ih živčani sustav ponekad može doživjeti kao izvor nesigurnosti:

To su nepoznati ljudi koji dolaze s maskama.

Nerijetko se ne predstavljaju niti najavljuju što će napraviti sljedeće.

Možda smo u strahu zbog svih negativnih priča koje smo čule.

Možda se želimo suprotstaviti, ali se bojimo posljedica jer ovisimo o njihovoj skrbi.

Tako je bilo i meni. U svojem sam se porodu osjećala kao da nisam na sigurnom, a nisam bila u situaciji ni da se izborim, niti da pobjegnem.

Mnoge žene su se poput mene našle na tom mjestu - na stolu u rađaonici s jednom jedinom opcijom: da se "isključe" jer im je nemoguće podnijeti intenzitet onoga što se trenutno događa.

U takvim okolnostima naš organizam i dalje izlučuje hormone stresa koji nas potiču na akciju i stvaraju veliku količinu energije, ali se ta energija ne oslobađa. Ne možemo se pokrenuti.

U takvim situacijama porod se često zaustavlja, beba "zaglavi", "ne spušta se", a mame se nalaze u stanju uznemirenosti koje ne mogu pretočiti u riječi, sve i da ih netko pozorno sluša u tom trenutku (što najčešće nije slučaj).

Ovaj scenarij je čest ne iz zlobe nego bolnog nedostatka razumijevanja kako naše tijelo funkcionira i koliko nam je u porodu (i životu) ključan utjelovljeni osjećaj sigurnosti.

Suočene s neizvjesnosti koju ne mogu podnijeti, a bez utjehe i emocionalne podrške teško procesiraju što se dogodilo i zatvaraju se u sebe.

"Opasnost" prolazi, ali ne i uznemirenost.

Nakon što doživiš preplavljujuću situaciju kada se osjećaš van kontrole tvoje tijelo ostaje u stanju pripravnosti i da bi te zaštitilo, reagira i na najmanji znak.

To stanje se prenosi dalje na babinje i postpartum i može se očitovati kao zbunjenost, iritabilnosti, tjeskoba, izrazita briga ili osjećaj odsječenosti od sebe, bebe ili partnera. 

Dobronamjerni komentari poput "pa hajde, prošlo je" samo produbljuju izolaciju i otežavaju razumijevanje i cijeljenje povrede koja je nastala.

Jer da, suštinski - to je povreda.

Čak mjesecima ili godinama kasnije trudnoća i porod ostaju veliki okidači: javljaju se ljubomora ili uzrujanost na vijest o tuđoj trudnoći ili porodu, pomisao na sljedeću trudnoću je izvor stresa, a ostati ponovno trudna pokrene lavinu emocija i reakcija koju racionaliziranje ne može umiriti.

Okidač može biti bilo što od ginekološkog pregleda ili prolaska blizu tvojeg rodilišta, preko usputnog razgovora do obljetnica, dječjih rođendana i naravno sljedeća trudnoća kao jedan od najvećih.

I samo čitanje ovog teksta može biti veliki okidač.

Zašto se to događa?

Jer tijelo pamti.

Naboj koji se stvorio u izvanrednim okolnostima ostaje s nama dok ga ne otpustimo.

Zato što traumatska iskustva nemaju rok trajanja i okidači se ponavljaju dok se originalni događaj ne razriješi.

Razumijevanje onoga što se dogodilo je važno i može pomoći, ali sama svijest o tome neće promijeniti reakciju.

Na svojem putu oporavka nakon poroda stekla sam znanja koja su afirmirala kako se osjećam i zašto je do toga došlo, što mi je puno značilo, ali to mi nije pomoglo da se osjetim smireno i sigurno. 

Sve mi je bilo jasno "u glavi", ali situacije koje su me podsjećale na moj porod su me i dalje uzrujavale.

To se počelo mijenjati tek kada sam otkrila somatski rad: modalitete i tehnike koje koriste i tijelo (disanje, praćenje senzacija, pokret, akupresurne točke itd.). Tek kada sam pronašla način da sigurno i nježno pristupim neverbalnom sjećanju svojeg tijela, moje fizičke i emocionalne povrede su zacijelile. 

Razgovor i emocionalna podrška su važni. Znati da nas druga strana čuje, vidi i drži u teškim trenucima je neprocjenjiv, ali nakon traumatičnog iskustva ključan je rad koji uključuje i tjelesne tehnike jer:

Ne možeš "nagovoriti" svoje tijelo na poslušnost.

Ne možeš ga "uvjeriti" da bude smireno onda kad nije.

Ne možeš iskontrolirati njegovu reakciju tako što ćeš mantrati da je sve u redu.

Što onda možeš?

Možeš otpustiti traumatski događaj koji te još uvijek koči,

možeš graditi utjelovljeni osjećaj sigurnosti u ovdje i sada i

resurse koji će ti vratiti povjerenje u sebe i sposobnost da se nosiš sa situacijama koje ti život donosi.

"Trauma" zvuči kao presuda, ali nije.

Od svojeg prvog poroda (da, upravo ovaj koji sam ukratko opisala) podržavam žene kroz porod i majčinstvo i sa sigurnošću ti mogu reći:

Da, tvoja povreda je možda velika, ali tvoja moć da zacijeliš je veća.

Ako ti je potrebna pomoć na tom putu, uvijek mi se možeš javiti ili se pretplatiti na tjedni newsletter gdje dijelim uvide i alate kako zacijeliti nakon poroda.