Moja mi je mama pričala kako je oduvijek imala neki naizgled iracionalni strah da će dobiti pogrešnu bebu u rodilištu. Od svoje tri kćeri, rekla je da bi jedino mene prepoznala i to samo zato što sam se rodila s par centimetara žarko narančaste kose.
Osim mene, mogla je to biti bilo koja beba, rekla mi je. Među onim štručicama poslaganim na kolicima, njoj bi bilo svejedno, ne bi znala. Mislila sam da je stvar u mojoj specifičnoj majci koja uvijek ima nemjerljive odgovore na moja pitanja. Želim ih usporediti s nečijim drugim odgovorima i ne mogu.
Ali nije. Ovog puta bila je to uobičajena priča s poroda. Generacije naših majki svoje su bebe rađale u usamljenosti i hladnoći bolničkog okruženja, okružene silom medicinskog osoblja, a zapravo sasvim same. Djecu su vidjele na trenutak, zatim bi ih odnijeli do sutradan ili još kasnije. Rađaonica bi se naglo ispraznila, zavladale bi tišina i praznina. Čula sam tu priču puno puta.
Emotivni vrhunac poroda naglo prekinut razdvajanjem. Rastužila sam se kad sam to shvatila. Gotovo da sam mogla ponovno osjetiti taj očaj, prazninu i beskonačnu samoću kad su nas prvi put razdvojili.
Utkano je u majčinski instinkt i premošćuje sve druge potrebe da ma što se događalo, ma koliko je majka umorna, gladna ili usmjerena na sebe, njezina želja da utješi i nahrani tog malenog potpunog stranca bude veća od bilo čega. Da nije tako, ljudi ne bi preživjeli stotinama tisuća generacija.
Utiskivanje (engl. imprinting) i povezivanje su serija hormonalnih događaja koji se u porodu moraju dogoditi odmah, u suprotnom je prekasno. Pretpovijesna majka nije mogla ostati ravnodušna na svoje dijete, nije si to mogla priuštiti jer dijete ne bi preživjelo. To "osjetljivo" razdoblje nakon rođenja prepoznato je kod mnogih životinja i ako se tad prekine kontakt majke i mladunčadi, ona će ih vrlo vjerojatno odbaciti.
A što kad se kod nas to povezivanje ne dogodi, ako dijete odnesu u trenutku kad ga majka treba dotaknuti i podojiti ili ako je majka previše pod utjecajem lijekova da bi doživjela povezivanje u potpunosti, što se događa?
Ako se majci uskrati očekivani susret s djetetom neposredno nakon poroda, ona će početi tugovati, kaže Jean Lidloff u svojoj The Continuum Concept. U svom vremenu od prapočetaka ljudskih rođenja, kad majka nije imala prema kome usmjeriti taj val nježnosti, to je bilo zato što je dijete bilo mrtvorođeno. Kad se propusti trenutak povezivanja nakon rođenja, kad poticaj ostane bez odgovora, pretpostavka je da bebe nema i da potrebu za povezivanjem treba potisnuti.
To majke ostavlja u praznini i raskoraku sa stvarnosti. Propitkuju se što s njima nije u redu, zašto se ne osjećaju kao majke ili ne mogu zavoljeti bebu koliko misle da bi trebale.
Izrazi kao što je porođajna trauma ranije nisu postojali, a naše su majke naučile sve stoički podnijeti i zadržati u sebi. Većina njih ostala je u limbu gdje nisu dosegnule vrhunac niti zaronile u vrelo svoje najveće snage. Neke će se majke zbog toga distancirati, druge će pokušati zadržati i "hraniti" svoju djecu dugo nakon što prođe vrijeme za to.
Na drugom kraju te praznine, nalazi se novorođenče u stranom novom svijetu. U bolničkoj sobi za bebe, ono je u stanju šoka.
U majčinom trbuhu se neprekidno kretalo i ljuljuškalo, sad sve stoji. U majčinom trbuhu beba nikad nije upoznala samoću, glad, hladnoću, tišinu i nepokretnost. Sad je sve puno nepoznatih mirisa, majčinu neprekidnu blizinu i toplinu zamijenila je suha tkanina i bolnički krevetić, njezine otkucaje srca strani zvukovi ili još gore - tišina. Dijete ne poznaje vrijeme, svaki trenutak bez majke traje beskonačno. Beba radi jedino što zna i može da bi pozvala upomoć - plače.
Kod kuće majka tješi novorođenče i oklijeva ga staviti u krevetić nakon podoja jer ono neutješno plače kad ga spusti iz ruku. Ipak, uvjerena je da mora jer tako su joj rekli (a oni *mora* da znaju), ako sad popusti, dijete će biti razmaženo i imat će problema kasnije. Ona želi napraviti sve ispravno i poslušat će je jer ništa nije važnije od tog djeteta.
Nježno će ga spustiti u krevetić, poljubiti i krenuti prema vratima dok je ono već pustilo prvi vrisak. Njezini instinkti prepoznaju hitnost i uzbunu u tom plaču i ona oklijeva, ali ne smije popustiti. Upravo ga je presvukla i nahranila, ta sigurno mu sad nije ništa i plače bez razloga. Njegovi vapaji ne posustaju, a ne posustaje ni ona. Treba uspostaviti red.
To je naslov iz nenadmašne Mudrosti majčinstva Christiane Northrup.
Prva noć s mojom kćeri nije mogla biti drugačija. Premorena nakon dvije noći bez sna, od uzbuđenja i nevjerice što je tu svejedno nisam spavala. Nisam je se mogla nagledati, nije bilo nikakve sumnje ni zadrške da je moja i da je volim beskrajno. Ona i ja još uvijek smo bile jedno. Sa svojom sam majkom oduvijek imala dubok odnos, ali zašto s njom nikad nisam osjećala takvu organsku povezanost?
Nakon poroda sam puno vremena provodila s majkom i kćeri. Otvorile su se stare rane i nova pitanja, a na površinu je isplivala sila osjećaja. S moje strane prva je bila ljutnja, s njezine krivnja. To se događa kroz trudnoću i posebice nakon poroda, ali kad prigrlite pomiješane osjećaje, otvara se prilika za rast.
Kad sam dopustila da se to klupko raspetlja, nas tri smo naučile puno, o sebi i jedne o drugima. Krivnjom i okrivljavanjem kažnjavamo (se) za stvari koje ne možemo promijeniti. Nije mi trebalo dugo da shvatim kako nam je želja da napravimo najbolje oduvijek bila zajednička. Sve mi želimo biti najbolje moguće majke, ulažemo ljudske napore i griješimo još ljudskije.
Imala sam osjećaj kao da sam prekinula dugi lanac boli i da nas je to rođenje ponovno povezalo, a ja je nikad nisam voljela i prihvaćala više. Mama mi je rekla da u cijelom životu s tri kćeri nije naučila toliko kao tad.
Svaka žena koja se iscijeli, pomoći će proces iscjeljenja žena koje su živjele prije nje i onih koje će doći nakon nje.
(Mudrost majčinstva)
Pitajte svoju majku o tome kako ste rođene, iznenadit ćete se koje biste teme mogle otvoriti. Možda ćete naići na zid, a možda i odškrinuti vrata za neki kasniji razgovor.
Ne postoji savršeno iskustvo. Ako se iz bilo kojeg razloga nakon poroda niste uspjele povezati sa svojim bebama, to ne znači da se to neće dogoditi i da svoju djecu nećete zavoljeti cijelim srcem. Ljubav, bliskost, zaštićenost, sigurnost i povjerenje grade se tijekom čitavog života. Trudnoća i porod su važan početak, ali tek prva stepenica izgrađivanja odnosa s našom djecom.
Čudesni hormon ljubavi oksitocin na vrhuncu je u porodu, ali nastavlja pulsirati i stvarati vezu (za) cijeli život. On pulsira čak i kad samo razmišljamo o voljenoj osobi. Budite nježne prema sebi i bit ćete najbolje majke koje možete biti.
Brineš što spakirati za porod, boravak i izlazak iz bolnice?
Detaljna check-list za pakiranje torbe.