Zašto je meni teško kad ja ne radim ništa

Bio bi to jedan sasvim usputan razgovor o djeci, a onda mi je ova rečenica došla kao pljuska:

Zašto je tebi teško, pa ti ne radiš ništa? ⁣
⁣
Odnosilo se na to da sam na porodiljnom, da mi je starije dijete do jučer bilo u vrtiću, da ne živim uz štednjak ni s metlom u ruci, nisam "domaćica", a u brizi o djeci oslanjam se na druge ljude...⁣

Ukratko, ja tražim i prihvaćam pomoć.

Odakle da počnem?⁣

Možda od svoje potrebe da se opravdavam? Imala sam je. Popis mojih iscrpljujućih obaveza kao mama bio je spreman i već sam ulovila zalet u igri tko je veća žrtva, a onda sam se zaustavila.

Samoj sebi druga

Onu koja mi je to rekla, ja je razumijem. Njezina je pozadina cijeli život u službi posla, kuće, supruga, djece. Uvijek drugi, nikad sama sebi na prvom mjestu. Često ni drugom ni trećem. ⁣

Žene koje su se tako zanemarile su ljute, otresite, tlače, prigovaraju, kritiziraju one koje su im na horizontali, preuzimaju ulogu kontrolora u životu obitelji jer to nadomješta osobnu moć koju su izgubile pristavši na "tradicionalni obiteljski život", to je plaća i nagrada za sve što su dale.⁣
⁣
Ja tu ženu znam jer i sama nekad postanem ona. Ljuta, frustrirana, zanovijetalo, kivna na cijeli svijet, a najviše na sebe jer sam se dovela u tu situaciju.⁣ A onda se zaustavim.

Moja djeca su srce mojeg srca, ali ja sam i dalje svoja žena.⁣ Ili barem želim biti.⁣

Ne želim mjeriti svoju vrijednost po tome koliko se žrtvujem. Ne želim dvoriti svoju obitelj. Ne želim svojim kćerima poslati poruku da je majčinstvo teret i da moraju zaboraviti sebe kad požele obitelj. Ne želim nastaviti taj ciklus.⁣

Ovo mi je očito goruća tema jer nisu prošla dva dana, a na ulici sam srela mamu drage prijateljice. Uz razdragane čestitke na bebi, uspjela mi je (ponovno) ispričati svoju priču kad su njezina djeca bila mala:

"Znaš zlato, meni nitko nije pomagao.

Samo osamnaest mjeseci razlike među njima, a sve sam sama morala!"

Nije to bila kritika. Ona nije imala izbora i bilo mi je tužno zamisliti tu ženu kao iscrpljenu i ispijenu mladu majku kojoj nitko ne može pomoći. 

Da je imala koga da joj pomogne, bi li pitala za pomoć? Da joj je netko ponudio pomoć, bi li je prihvatila? Da joj je netko pomagao, bi li ta pomoć zaista bila bezuvjetna ili bi došla uz kritiku njezinog majčinstva?

Ne radi se (samo) o njoj.

Ovo su teške stvari. Ne čini se tako, ali ovo su generacije uvjetovanja.⁣ Majčinstvo = žrtvovanje. Ako nisi odgovorna i zadužena za sve u svojoj okolini, to je nebriga. Ako tražiš pomoć u poslu majčinstva za koji je potrebno cijelo selo, nesposobna si. Ako ti nije teško, nešto radiš krivo. 

Žena se vrednuje po tome kakva je supruga i majka, a kakva je to supruga i majka koja ne opslužuje svoju obitelj i to sama.

Čini mi se kako generacije naših mama i baka često vole podjednako kukati i dičiti se time kako su "sve radile same". 

Danas tome pristupamo naizgled benignije šaleći se na vlastiti račun i časteći epitetom "nemajka" kad dijete ostavimo nekome na čuvanje ili mu serviramo gotov obrok. Dakle i u podsvijesti nam je da radimo nešto krivo kad ne dajemo 100 %.

Voljela bih da me rečenica s početka nije pogodila. Voljela bih da sam na kritiku svojeg majčinstva ostala ravnodušna, ali po tom pitanju imam još dugi put.

Jedan od razloga zašto sam godinama odgađala majčinstvo, čak neko vrijeme bila uvjerena da to uopće ne želim je zato što mi je biti mama izgledalo kao loša trampa.⁣

Oko sebe sam imala uglavnom samo primjere žena žrtava, tihih patnica. Počevši od svoje obitelji nadalje gledala sam samozapostavljene žene koje su žrtvovale svoje sve za druge. Ucijenjene od strane društvenih očekivanja, zavedene mitovima o ravnopravnosti, ravnoteži i ženama koje imaju sve, u zamci zbog ljubavi prema svojoj djeci.⁣

Možda sam bila previše stroga, ali zapravo ne daleko od istine. ⁣

I onda kad se ulovim kako trčim od jutra do navečer s beskonačnim popisom briga i zaduženja, raštrkana, iscrpljena i s osjećajem krivnje jer ne mogu napraviti ni pola, kamo li sve, zapitam se: 

Zašto pristajemo na utrku bez cilja i bez pobjednica? 

Na laktarenje i natjecanje kome je teže? Zašto sikćemo otrov na one za koje mislimo da im je lakše? Zašto tjeramo druge i sebe da zadovoljavaju nemoguće kriterije?

Nema nagrade za iscrpljenost i zapostavljanje svojih potreba, želja, užitka i radosti. Nema medalje za najveću patnicu. 

Majčinstvo samo po sebi nije teško. Teško je živjeti u društvu koje tu ulogu ne cijeni, ima tako iskrivljena mjerila za majke, očekuje da sve radiš sama i kritizira te na svakom koraku. Ako ste u igri da ispunite očekivanja drugih, već ste izgubili. Na to se podsjećam svaki dan.

U konačnici, sve što imamo je vlastito (ne)zadovoljstvo koje se neminovno prelijeva na naše bližnje, daje im krila ili ih kreše.