Ovo nije vaš uobičajeni tekst o depresiji

Kada u tražilicu upišete pojam “postpartum”, skoro svi rezultati na prvoj stranici neće biti o babinju, već o postpartum depresiji s nanizanim simptomima i uputama kada se javiti stručnjacima. To je važno, ali ovdje pišemo o nečemu drugom. Pitam se zašto toliko mama pretražuje simptome depresije.

Nekako je postalo normalno da ženino fizičko i mentalno zdravlje poslije poroda degenerira. Odnosno da mi kao zajednica normaliziramo nešto što je često (što ne znači da je normalno).

Da ponovim, kolektivno smo normalizirali narušavanje zdravlja majki u postpartumu i majčinstvu.

"Normalno" je da se žena popiški kad kihne, da joj ispada kosa, da ne gubi težinu od poroda, obolijeva od depresije ili tjeskobe, osjeća višemjesečne bolove u zdjelici, priča o svojem porodu s traumom ili ne priča o porodu jer se ne želi prisjećati.

Kako primalja Rachelle Garcia Seliga tvrdi, ovakvo propadanje zdravlja majki je najčešće posljedica jednog ili više faktora:

• nutritivni manjci i prije trudnoće,
• ometanje prirodnog procesa poroda i
• nedostatak njege u babinju.

Podaci za Hrvatsku kažu da oko 13* % žena doživi postporođajnu depresiju.

Stanite na trenutak i razmislite koliko žena koje su rodile poznajete. Sada razmislite da je svaka osma doživjela depresiju, a vi to vjerojatno niste niti znali.

Broj je možda i veći ako se uključe žene koje su imale mrtvorođenče, spontane i željene pobačaje jer su i one proživjele postpartum. Na to dodajte i činjenicu da neke žene ne zatraže pomoć zbog pritiska društva i osuđivanja, broj još raste.

* Znanstveni rad "Učestalost depresije u trudnoći i nakon porođaja u uzorku hrvatskih žena" iz 2013. godine citira 8 %, Centar za mentalno reproduktivno zdravlje 2021. navodi 13 %.

Izvor baby bluesa i depresije

Depresiju na stranu, postalo je normalno i da žene doživljavaju intenzivne postporođajne tuge, takozvani baby blues. Dok je ta tuga prolazna, depresija je stanje koje traje. Poremećaji raspoloženja u ovakvim razmjerima su simptomi, a ne sam problem.

Kad govorimo o porodu kažemo da iako živimo u vrlo modernom svijetu, naša tijela su još uvijek onakva kakva su bila prije 1000 i više godina. Tako je i poslije poroda, fiziološke potrebe u oporavku su iste sada kao što su tada bile.

Žene u babinju su programirane da budu osjetljive na okolinu jer je to velika prednost u brizi za novorođenče.

Kako mi govorimo o toj osjetljivosti? Kao i o danima prije mjesečnice, nazivamo ih preemotivnima, hormonalnima, kažemo da ne trebaju biti toliko osjetljive, da su živčane, neurotične, nefokusirane, preplavljene, previše introvertirane, da su tužne i plaču bez razloga.

SVE to su i simptomi postporođajne tuge!

- Rachelle Garcia Seliga, američka primalja i edukatorica

Oko 80 % žena doživi postporođajnu tugu, promjene u raspoloženju i emocijama uzrokovane hormonima, promjenama u mozgu, nedostatkom sna, stresom života s novorođenčetom, nutritivnim manjkom u tijelu i nedostatakom podrške zajednice. 

Nije realno reći "Žene ne bi trebale doživljavati niti postporođajnu tugu", ali možemo se zapitati što je onih 20 % majki imalo što im je pomoglo nositi se bolje s težinom nove situacije u kojoj su se pronašle.

Postporođajna depresija se može pojaviti nekoliko dana do čak nekoliko mjeseci nakon poroda, a zadržati se više tjedana, mjeseci ili u ekstremnim slučajevima godina. Depresija utječe na život i mogućnost obavljanja svakodnevnih radnji u razdoblju duljem od dva tjedna i to je glavna razlika između tuge i depresije.

Ovaj poremećaj je rezultat kombinacije fizičkih i emotivnih faktora, ali sve to su ponovno posljedice nečeg većeg: kroničnog nedostatka kvalitetne podrške zajednice, načina na koji žene rađaju i našeg odnosa prema svemu što živi.

Nove majke nikada ne bi trebale biti prepuštene same sebi. Ovo nije bitno gledano samo s praktične strane kako bi joj zajednica kuhala, čistila i brinula o drugoj djeci da se ona oporavi, već i sa stajališta mentalnog zdravlja.

- Američka udruga psihologa

Doseljavanje u gradove i stvaranje nuklearne obitelji rascijepilo je zajednice i način života kakav je postojao prije. Ljudi su oduvijek živjeli s proširenom obitelji i bili si podrška. Danas puno mama ima podršku u babnju svega par tjedana i onda ostaje sama. I to u najizazovnijem razdoblju svog života kad joj je zajednica najpotrebnija.

Ona više nema tradicije, kulturu, priče, glazbu koja je drži i hrani kako bi ona bila zdrava i hranila svoju bebu. Naravno netko će pomisliti: "Kakva je moja obitelj, bolje mi je da sam što dalje od njih". To je samo još jedan znak da smo kao zajednica izgubili znanje i povezanost sami sa sobom kako pružati ljubav i podršku ne samo toj mami, nego i drugima koji nas trebaju. 

Mi se kao zajednica ponovno učimo brinuti o mamama, a one moraju naučiti tražiti i prihvatiti pomoć. Hrana je prvi korak, a kroz nju dolazi briga, ljubav, nježnost i njega za novu majku. Možda i mogu sve same, ali ne trebaju. Ovo može biti razdoblje uživanja, a ne samo preživljavanja.

Povući ćemo još jednu usporedbu koja će vas možda iznenaditi. Ženska tijela su mikrokozmos zemlje. Iscrpili smo plodnu zemlju na ovom planetu, a ona je temelj životu.

To jednostavno znači da je ovo što vidimo da se događa majkama zapravo preslika onoga što se događa planeti. Život je u neravnoteži. Potrebno nam je da smo međusobno ovisni. Prije puno godina jedna mi je žena rekla da mi svi trebamo jedni druge, da smo povezani kao u paukovoj mreži. Ta je rečenica dugo ostala sa mnom i sada mi ima još više smisla dok govrimo o podržavanju majki u postpartumu i majčinstvu.

Problem je što se fokusiramo na majke kao izvor problema, a ne na nas kao ono što je prouzrokovalo ovakve statistike koje samo rastu: od postporođajne depresije, carskog reza, broja intervencija u porodu i pada stope dojenja do onoga što ne možemo mjeriti brojkama, a to su usamljenost, osjećaj tuge i nepodržanosti.

Nedavno smo razgovarale sa Rachelle Garcia Seliga koja je uvela pojam ancestral grief u period babinja. Ona smatra da je veliki dio onoga što smo označili kao "perinatalni poremećaji raspoloženja" zapravo akutna svijest o ogromnoj tuzi koja dolazi iz mjesta nedostatka podrške zajednice i predaka.

Nekima ova tuga prvi puta ispliva na površinu u babinju kada iluzija moderne, individualističke realnosti bude uništena. Tu tugu predstavljaju misli poput: "Ne bi trebalo biti ovako. Zašto je osjećaj majčinstva neka slomljena / ranjena stvarnost? Gdje su svi koji bi me trebali držati u ovom duboko izazovnom i lijepom razdoblju? Gdje su tetke? Bake? Zajednica? Pjesme?"

Depresija ne nastaje zbog nečega što majka "radi" ili "ne radi".

Nekada žene znaju da nešto nije u redu, ali ne znaju što. Najčešće ne znaju da imaju poremećaj, ali znaju da to kako se osjećaju nije u redu jer osjećaju kao da lude. Žene se pokušaju pomiriti s novim "normalnim" stanjem i prihvatiti da su zauvijek izgubile svoju staru sebe. U tim slučajevima ih često strah od osuđivanja spriječi da nekome kažu o svojim osjećajima ili čak strah od oduzimanja bebe. Baš tada je jako bitno nekome se javiti jer izolacija, nedostatak podrške i crne misli mogu dovesti do najgoreg.

Drip i depresija

Najnovija istraživanja napokon povezuju i iskustvo poroda s pojavom depresije kod žena. Ova studija na preko 46 tisuća trudnica pokazala je da primanje sintetičkog oksitocina (drip) povećava šansu za postnatalnu depresiju.

Za žene s poviješću depresije ili anksioznosti primanje dripa (Pitocin®) povećalo je šansu za razvoj depresije ili anksioznosti za 36 %, a kod žena bez povijesti depresije za 32 %.

U prijevodu, 13,2 % žena koje su primile drip oboljelo je od depresije, a u skupini žena koje žena koje nisu primile drip njih 10 %. 

Oksitocin, hormon ljubavi, asistira u zdravom rastu stanica i zarastanju rana, sudjeluje u proizvodnji i otpuštanju majčinog mlijeka, povratku maternice na veličinu prije trudnoće te povezivanje s bebom. Pokazalo se da primanje dripa utječe i na početak dojenja, odnosno na razine prirodnog oksitocina. Žene koje su dobile drip tijekom dojenja prvih tjedana neće iskustiti visoke razine svog oksitocina za razliku od majki koje su rodile bez dripa.

Mame moraju znati da nisu one krive ako se osjećaju odvojeno ili se teško povezuju s bebom. To može biti i posljedica lijekova primljenih u porodu. Ono što može pomoći je puno kontakta koža na kožu, mirisanje bebe, gledanje bebe, maženje i podrška zajednice za početak ako nije riječ o depresiji jer ona zahtijeva liječenje.

Bolovi u zdjelici i depresija

Rijetko tko će spomenuti bolove u području zdjelice nakon poroda kao razlog za poremećaj raspoloženja.

Ako žena ima urinarnu ili fekalnu inkontinenciju, prolaps organa, bol od epiziotomije, Kristellerovog zahvata, bolove u leđima od anestezije, migrene, bolove prilikom spolnog odnosa, bolove zdjelice, sve to uvelike utječe na njenu mogućnost da se nosi sa svakodnevnim radnjama.

Njezino fizičko i mentalno dobrostanje je narušeno. Naravno da se onda može manifestirati i kao depresija, anksioznost ili oboje. Ljudi s kroničnim bolovima idu od doktora do doktora u potrazi za lijekom, mogu razmišljati i govoriti o tome, a nemaju malu bebu o čijem preživljavanju moraju brinuti. Kako onda da majkama nije još i teže i očekujemo da budu dobro.

Nekada prođu mjeseci patnje dok žena ne uspije naći doktora ili terapeuta koji će je saslušati i ponuditi joj rješenje. Dobar osteopat vam također može puno pomoći. Nemojte se saživiti sa svojom boli jer to ne bi trebalo biti normalno stanje vašeg organizma!

Žensko zdjelično zdravlje mora biti uzeto jednako ozbiljno kao i njeno mentalno zdravlje jer su povezani! Samo operacija nije rješenje jer se većina tih poremećaja može riješiti bez nje. Kada pristupimo njezi zdjeličnog zdravlja žene u babinju ili bilo kad poslije, ogromna količina boli, agonije, stresa, depresije i tjeskobe može biti ne samo zbrinuta nego i spriječena.

San i depresija

Dokazano je i da nedostatak sna izaziva depresiju.

- Dr. Oscar Serrallach M.D.

To je jedan cijeli mjesec.

Istraživanje na američkim specijalizantima medicine je pokazalo da su oni koji su bili u prvoj godini kronično neispavani, imali sedam puta veće šanse da postanu blago depresivni. Roditeljima je još gore u jednu ruku jer im je san kronično ograničen i fragmentiran.

Zbog toga naglašavamo ODMOR i spavanje kao osnovne prioritete babinja. To je ono što je prije proširena obitelj radila, a sada preuzima zajednica koju roditelji trebaju stvoriti oko sebe u trudnoći.

Postnatalna depresija nije krivica majke već stvaran, ali izlječiv psihološki poremećaj.

Svoje osjećaje trebate uzeti ozbiljno i zatražiti pomoć ako je trebate. Baš kao i očevi, stopa PPD-a kod novih tata je oko 10 % (u Americi).

- Rachelle Garcia Seliga, američka primalja i edukatorica

Kamo dalje

Nemojte zaboraviti dati si oduška i puno nježnosti u ovom razdoblju. Roditeljstvo je velika promjena i u redu je da nekada osjećate kao da se sve raspada. Sjetite se da ako traje duže od par tjedana bez prekida zatražite pomoć. Što prije to napravite, prije će vam biti bolje.

Nikada se nemojte sami nositi s depresijom ili tjeskobom. Otvoreno razgovarajte o svojim osjećajima s partnerom, mamom, prijateljicom ili bližnjima. Pronađite blisku osobu koja vam može pomoći oko brige za bebu.

Potražite pomoć psihoterapeuta koji se time bavi ili se javite svom liječniku da vas uputi dalje.

• CENTAR ZA ZAŠTITU MENTALNOG ZDRAVLJA DOMA ZDRAVLJA ZAGREB -ZAPAD: https://www.zagreb.hr/besplatni-programi-bez-uputnice-uz-predhodnu-najav/44632
• Centar za mentalno reproduktivno zdravlje: http://centarzareproduktivnomentalnozdravlje.hr/

Niste sami.