Ovi trenuci su sve. I zato zaista, sve drugo može čekati.

Tapkam po kuhinji gore dolje. 7 ritmičnih koraka gore, 8 ako ulazim u ostavu, 7 ritmičnih koraka natrag.

Moj bi ples bio meditativan, gotovo opùštajući da to ne radim nebrojeni put danas i da mi u glavi ne odzvanja od brujanja nape.

Putem gledam policu sa začinima. Zašto pobogu imam preko 30 začina? Čovjek bi pomislio kako obožavam kuhanje, a to je rijetko slučaj.

I već sam utabala pločice u svojoj kuhinji, u mislima skoro dovršila inventuru kuhinje kad sam osjetila kako se malo tijelo u mojem naručju sasvim opustilo.

Konačno je zaspala. Sjela sam na kauč i odahnula. Kao da sam tek sad postala prisutna. Trenutak kad sve frustracije padaju u vodu (šteta što i leđa ne opraštaju tako brzo) je kad pogledam to uspavano anđeosko lice. Zaista, postoji li roditelj kojeg nije razoružala umirujuća aura njegova usnula djeteta?

I mislim si – sve drugo može čekati. Sve drugo *mora* čekati. Sve ideje, projekti, putovanja, promaknuća, sve neka čeka.

Ovo je jedina prilika koju ne smijem propustiti.

Ovo je jedino vrijeme koje ću htjeti natrag. Tu majušnost i jednostavnost ovih trenutaka. Sjećati ih se s čežnjom i milinom.

Sva težina prvih tjedana s bebom, tuga i tjeskoba ispravaju, senzacije bolnih leđa i umora hlape. Zaboravljaju se.

Gledam to zaokruženo lišce, nesvjesni osmijeh u snu, jedan savršeni trenutak mira i blaženstva.

To vrijeme koje se vuče puževim korakom pronalazi način da tako brzo istopi njihovu majušnost.

Prolazi toliko postupno i podmuklo kao što male ručice i mali problemi postaju veći i zahtjevniji.

Trenuci koji prolaze tako polako i nedogađajno da je lako dići ruke s kormila i pustiti da ovo "manje važno" prohuja.

Lako je željeti da bude drugačije, nadati se da će proći brzo, čekati bolja vremena. 

Ali to znači napustiti savršenstvo sadašnjeg trenutka. Miris raja u svojem naručju. Srce toliko puno ljubavi da boli. Osjećaji koji se izlijevaju u rijekama sretnih i tužnih suza. Čudesni, ali zbog toga ništa manje teški trenuci odrastanja. Odrastaju bebe, odrastamo i mi. 

Ovo nije manje važno. Ovo je sve. I zato zaista, sve drugo može čekati.

Trenutak blaženstva je prošao. Moje malo čudo budi se uz glasni plač i ja ustajem s kauča.

Ulazim u kuhinju, palim napu. 7 ritmičnih koraka gore, 8 ako ulazim u ostavu, 7 ritmičnih koraka natrag.