Biti mama dok mi se srce slama

Ležim na kauču u svoj slavi postpartuma. Prije nekoliko dana rodila sam svoju drugu kći, jučer sam imala rođendan, a sutra je Stara godina.

Svjetle lampice na boru, toplo je i ugodno, na stolu je mirisna torta od čokolade i naranče, u rukama držim savršenu bebu koja miriše na blaženstvo. Sve je kako treba biti, a ja ne prestajem tonuti.

ZAŠTO?

Treći dan nakon poroda.

Bole me duša i tijelo. Bole me kontrakcije nakon poroda. Boli me dojenje, opet.

Nakon trudova i poroda moji su kapaciteti istrošeni, nemam više snage trpiti bol. Dala sam što sam imala i sad me sve pogađa.

Sve znam. U teoriji. Sve sam to već prošla.

Treći dan nakon poroda je brutalan, a za to postoji sasvim logično opravdanje.

Što se događa treći dan nakon poroda

Treći dan nakon poroda za većinu je žena prvi izazov majčinstva. 

Zašto? Jer se u tom trenutku događa nekoliko stvari:

• Kad se oljušti posteljica nakon poroda prestaje proizvodnja hormona koji su održavali trudnoću. Nakon toga tijelo se počinje čistiti i otprilike treći dan žena doživi nagli pad i sasvim očekivanu hormonalnu neravnotežu. To se očituje kao prolazni osjećaji tuge (baby blues), naizgled bezrazložnog plača, nemira, tjeskobe, umora ili nesanice.
• Kako se čiste hormoni posteljice, nadolazi mlijeko. Dojke mogu biti natečene i bolne, a beba tek uči dojiti.
• Novorođenče koje je prva dva dana spavalo kao anđelčić, odjednom se "povampiri" i neutješno plače. Nekad to zovu sindromom druge noći jer se najčešće događa drugi na treći dan nakon poroda. Bebe nakon poroda uglavnom zaspu i provedu prva dva dana drijemajući, a nakon toga započinje prilagodba na život izvan maternice koja za neke bebe može biti stresna.
• Mama izlazi iz rodilišta. 

Za većinu žena to je puno. 

Neke osjećaju kao da im je previše.

Preispituju se hoće li to moći.

Osjećaju se krivo jer se osjećaju tužno, a "sve je u redu".

Misle da su nezahvalne jer nisu na sedmom nebu sa svojom bebom.

Uvjerene su da bi se trebale bolje snaći.

Mislile su da će biti drugačije jer su se pripremile.

I ja sam tako. Sve znam, ali stvarnost me udara jače no išta. Realnost babinja pogodila me kao kamion, drugi put u životu.

"Sasvim je logično to što se događa" u tom trenutku mi ništa ne znači. "Sasvim racionalno" ne može mi pomoći.

Jer jedna je stvar znati, a druga osjetiti. Proživjeti.

Proživljeno iskustvo je nešto sasvim drugo. Uz svu pripremu, na neke se stvari nemoguće pripremiti.

Očekuješ bebu, beskrajnu sreću i ljubav. Dođu i jedno i drugo i treće, ali skupa s tim gotovo u jednakoj mjeri dođu i bol, tuga, iscrpljenost.

Vrijeme je žvaka. Dan i noć su jedno. Naviru mlijeko i suze, teče krv, miješaju se ljubav i bol.

Srce toliko ispunjeno da boli. Strah da više nikad neću biti potpuna. Izgubljenost.

Osjećaj je kao da plutam bez luke, veza, sidra i mogao bi me progutati beskrajni ocean.

Bez oslonca, bez rutine, sve je nepoznanica. Sve je van moje moći u ovom trenutku. I zato je osjećaj sigurnosti toliko važan u babinju.

U tom razdoblju događaju se duboki zaron i transformacija.

Beba se rodila, a sad se mora dogoditi i rođenje majke.

Kada smo prošle jeseni bile u Trogiru, izvukla sam ovu kartu i isprva nisam znala što bih o njoj mislila. Tada sam bila u trećem tromjesečju i uskoro sam se sjetila: pa da, babinje. Ovo zapravo jako dobro opisuje proces rođenja majke.

I to je rođenje postupnije, tiše i intenzivnije od rođenja bebe. Upoznaješ svoju bebu, ali upoznaješ i novu Sebe. Prerastaš ono što si bila prije, a svaki je rast malo bolan.

Kaže: tvoj novi život uskoro će poprimiti jasne obrise. Nakon turbulencija, nakon oluje, nakon zarona. Nakon svega ponovno plivam prema površini. Nakon svega ponovno se spuštam na zemlju.

― Barbara Katz Rothman

Jer izguljenost neće trajati zauvijek. A ranjivost koju osjećaš je samo druga strana medalje velike snage koja dolazi s majčinstvom.

Možemo reći da su to "samo hormoni", možemo mu pridati duhovnu važnost. Možemo reći da smo malo lude, možemo reći da se mijenjamo iz temelja. 

Istina je u svemu, po malo.

Uvijek se borim kad pišem nešto o babinju, bude mi teško napisati neki smisleni zaključak. Sve mi se čini zbrkano, ali to valjda ima smisla. Jer možemo racionalizirati ili uljepšavati taj proces, ali istina je da je on neuredan, čupav, kompliciran i razbacan. Kao i samo majčinstvo.