Nema rezultata :(
Broj rezultata pretrage po ključnoj riječi: {{ searchResults.length }}
Zašto su ženska tijela nenormalna
27.05.2020. |
Piše: Jela Ravnjak |
Čitale smo
Jeste li ikada u ruke primili knjigu Christiane Northrup "Žensko tijelo, ženska mudrost"?
Naša kolegica kaže nam da kada posudi ženi tu knjigu, već zna tko će je pročitati i oduševiti se, a tko će odgađati njeno čitanje. Zašto? Jer je to knjiga o našem tijelu, kulturi, emocijama i kako su (ženske) bolesti i zdravlje isprepleteni sa svime time.
Netko jednostavno nije spreman otvoriti ta vrata gledanja na bolest, kopati duboko da bi se opet vratio na površinu. I to je u redu. Teško je, i trebamo prihvatiti sebe prije svega: svoje granice, svoje mogućnosti.
Zašto ovaj naslov? Tako je dr. Northrup nazvala jedno od uvjerenja ovog sustava u kojem živimo, uz "Bolest je neprijatelj" i "Medicinska je znanost svemoguća".
Žensko je tijelo nenormalno
Budući da je biti muškarac mjerilo u ovisničkom sustavu, većina žena nesvjesno prihvati ideju da nešto u osnovi "nije u redu" s njihovim tijelom. Pod utjecajem okoline misle da moraju kontrolirati mnoge razine svog tijela te da su prirodni tjelesni mirisi i oblici jednostavno neprihvatljivi. Žene su društveno uvjetovane da misle kako su njihova tijela u osnovi prljava - te zahtjevaju neprekidan nadzor da bi bila svježa.
Na pamet mi pada nešto što sam pročitala, a to je da su "idealne" temperature u klima uređajima i sustavima grijanja postavljene po mjerilima muškaraca, točnije 40-godišnjaka sa 69 kilograma. Dakle, prosječna "normalna" temperatura je ona koja odgovara muškim tijelima, ne i ženama, a kada se bunimo ne uzima nas se za ozbiljno.
To je samo jedan banalan primjer koji govori upravo ovo što je dr. Northrup napisala, uspoređujemo ženska tijela s muškima i mislimo da smo manje vrijedne jer imamo više izlučevina, više masnoća, više "nepravilnosti". Zbog tog ocrnjivanja ženskog tijela mnoge se boje prirodnih procesa ili im se oni čak gade.
Prisjetite se kada ste imale mjesečnicu i trebale ste otići do WC-a s higijenskim uloškom u ruci. Jesu li vam prošle misli kako ga trebate sakriti, gdje i kako ćete to izvesti ili ste se samo odšetale s uloškom u ruci? Koja vam je sada misao došla samo čitajući o takvoj sceni? Velikoj većini žena jave se nelagoda i sram.
Toliko je toga vezanog za žensko tijelo pod velikim teretom srama. Zamislite dlačice i koliko ste vremena u svom životu provele rješavajući ih se ili se srameći jer niste obavile dovoljno dobar posao otklanjanja ili niste mogle uživati u spontanosti jer vam noge, pazusi ili što god nisu obrijani/depilirani.
Čak se i na porodu žene moraju brinuti kako im vulva izgleda!
A kada smo kod poroda, često kažemo da se porod u današnje vrijeme tretira kao tempirana bomba koju čekamo da eksplodira i želimo uraditi sve što možemo da to spriječimo čime zapravo uzrokujemo još više problema (kaskada intervencija). Dr. Northrup je to opisala ovako:
Liječnici, jednako kao i žene, promatraju čak i normalne tjelesne funkcije, menstruaciju, menopauzu i porođaj, kao bolesti koje zahtijevaju liječenje. Stvara se stajalište da su naša tijela nesreće koje samo čekaju da se dogode, koje se usvaja već u vrlo mladoj dobi, i ono je temelj za budući odnos žene i njezina tijela.
Naša tijela su nesreće koje čekaju da se dogode
Kako se osjećate kada pročitate ovaj podnaslov? Vidite li prepoznavanje? Nama daje dopuštenje da više ne mora biti tako, da je to nešto što nas je sustav naučio, ali mi sada vraćamo svoju autonomiju.
U našoj kulturi vlada ogroman strah od rođenja, umiranja i života. Živimo tako da bismo najradije sve ili stavili pod stakleno zvono ili maknuli što dalje od naših očiju. Zašto žena mora (zapravo ne mora) ići u "sterilnu" ustanovu gdje će se pratiti svaki njezin korak uređajima kako bi rodila svoju bebu? S druge strane, zašto je smrt otišla iz kuće?
Rođenje i smrt su tako isprepleteni i trebali bi se događati u našim domovima. Pokušavamo anestezirati smrt jednako kao što to radimo s porodom, jer ne vjerujemo da žene mogu u potpunoj snazi bez ikakve medicinske intervencije roditi dijete i pritom se osjećati osnaženo, a ne slomljeno od bolova.
Rijetka je žena u današnje vrijeme koja je vidjela porod prije nego sama dobije trudove. Nekada prije je to bilo normalno, kao dojenje, menstruacija, menopauza, umiranje, jer su to dijelovi životnog puta. Kao što je inkvizicija dala svoj veliki danak prekidanju linije prenošenja znanja i mudrosti, tako je i (posljedično tome) prebacivanje poroda iz naših domova u bolnice učinilo da se i same bojimo što će naše tijelo napraviti. Da ono dolazi s manom, da u trenutku poroda neće znati što raditi iako je zadnjih devet mjeseci stvaralo novi život iz dvije stanice. Da nam trebaju uređaji, testovi, mjerenja, brojevi, pregledi, ljudi s titulama da nam svakih par tjedana kažu da je sve u redu ili nije.
Znanost će nas spasiti
Budući da naša kultura obožava znanost i vjeruje da je ona objektivna, pod dojmom smo da sve što se naziva znanstvenim mora biti istinito. Uvjereni smo da će nas znanost spasiti. No današnja je znanost samo razvikani proizvod kulture sa svim njezinim predrasudama i osobinama ovisničkog sustava. Zapravo ne postoje potpuno objektivni podaci. Kulturne predrasude određuju kojim se istraživanjima treba vjerovati, a kojima ne.
Uzmimo za primjer procedure u rodilištima. Klistir, brijanje, kontinuirani CTG nazdor, ležanje, zabranu hrane i pića, bušenje vodenjaka i epiziotomiju. Sve to nema "znanstvenog" temelja da smanjuje rizik, nema benefite niti na neki drugi način pomaže ženi ili bebi. Dapače, pokazalo se upravo suprotno, ali su te prakse ostale u našim rodilištima.
Epiziotomija je vjerojatno najsnažniji primjer sakaćenja žene u porodu, najčešće bez njezine privole, u svrhu "bržeg" poroda bebe čak i kad nije u opasnosti. Nije bitno što će biti sa ženinim zdjeličnim dnom, fizičkom i psihičkom ranom koja je nastala, kako će to zacijeliti i hoće li imati posljedice cijeli svoj život ili ne. Bitno je da su doktori spasili bebu koja je bila sasvim u redu.
Mi smo naučene da onda budemo i zahvalne na tome, da su nam takve prakse pomogle i da ne znamo što bismo bez njih (jer naša tijela to sama ne znaju obaviti). To je najveći problem, što mi same mislimo da je najsigurnije dati drugome da nam govori što je najbolje za nas.
Žensko tijelo treba kontrolirati
Tijekom znanstvene naobrazbe brzo sam naučila da se osjećaji, intuicija, duhovnost i sva životna iskustva koja se ne mogu izmjeriti pomoću osjetila zanemaruju ili odbacuju. Ovisnički sustav se boji emocionalnih reakcija i visoko cijeni nadzor emocija jer je toliko izvan dodira s njima. U njemu se ženska tijela, koja se već dugo povezuju s ciklusima i podložna su plimi i oseci prirodnih ritmova, shvaćaju kao osobito emocionalna te im je stoga prijeko potrebna kontrola.
To znači da nas se od malena ne uči kako osluškivati svoje tijelo, promjene, kako im se diviti i kada promatrati. Mi ne znamo kako slušati naše unutrašnje vodstvo.
To je ona spoznaja u kutku naše svijesti, kada radimo nešto loše za sebe, govori nam da je to loše. Ili kada govorimo nešto što znamo da ne bismo trebali, onaj glasić koji tiho tiho govori: Ne, ne ne.
Koliko nas zna koji dan u mjesecu ovuliramo? Bez da nam to javi aplikacija. Koliko nas zna koja strana mišića naše vagine je čvršća, gdje držimo neku emociju u tijelu, kakav je osjećaj dodirivati svoje grudi? Tko od nas zna kakav je osjećaj cerviksa pod prstima? Koliko nas si dopusti plakati i biti ranjiva sama sa sobom ili pred drugima?
Puno toga smo izgubile, ali tu smo da sve to vratimo.
Kultura koja ne podupire žene već u početku otvara put za zdravstvene probleme jer životni uvjeti u velikoj mjeri izgrađuju zdravstveno stanje žene. Milijuni žena pate od kroničnih bolova u zdjelici, vaginitisa, cisti na jajnicima, genitalnih bradavica, endometrioze i cervikalne displazije - sve su to bolesti jedinstvene ženama. Ta su stanja jezik kojim nam naša tijela nešto govore. Preko njih tijela govore da trebamo iscijeliti dublju ranu koje najčešće nismo ni svjesni - da nikad nismo dovoljno dobre te da smo na neki način okaljane.
Biti svjesna svojeg tijela
To znači biti zdrava žena, ne očekivati da će nas netko drugi spasiti i živjeti u ulozi žrtve, bilo neke osobe ili bolesti. Zdravlje počinje dubokih prihvaćanjem našeg tijela. Celulita, masnoća, mirisa, dlačica, oblika, nesavršenosti. Kako možemo biti zdrave ako svaki dan pred ogledalom pomislimo "Da je barem ovo drugačije, ne sviđa mi se to i to".
Prvi korak je sama sebi davati komplimente i primiti ih bez poruge. Istinski prihvatiti ovo tijelo koje nam je dano pri rođenju i koje ćemo nositi do zadnjeg dana. Tu započinje mir. Mir sama sa sobom, mir sa svijetom. Započinje razumijevanje sebe i postavljanje sebe kao autoriteta za svoje zdravlje, kada je nešto nepotrebno, a kada treba tražiti pomoć.
Recite si danas da se volite, promatrajte svoje golo tijelo i divite mu se.
Piše
Kad je prvi put čula za doule znala je da je to ono što treba raditi, jer je shvatila da ovaj poziv za nju znači nježnu borbu za osnaživanje žena kroz porod i majčinstvo.
Diplomirana je ekonomistica sa prstima u programiranju, dizajnu, fotografiji, vrtlarenju, putovanjima, kuhanju i ženskom aktivizmu. Završila je DONA International i Paramana obuke za porođajnu doulu te Childbirth Educator program u sklopu Erasmus 3P+ projekta.
Uživa u vožnji vlakom, dobroj hrani i druženjima s prijateljima na selu. Ne osjeća se kao da ima posao jer je doula život njen poziv i ljubav, a većinu dana provede razmišljajući ili radeći za Lele projekte i istražujući svoju žensku prirodu.