Što su nas o porodu naučile serije i filmovi (a bilo bi bolje da nisu)

[SPOILER ALERT: Ovaj tekst može sadržavati spoilere za serije Bridgerton, Grace and Frankie, Handmaid's tale i Outlander]

U svakodnevnom razgovoru o porodu gotovo je nemoguće izbjeći utjecaj i sliku koju nam o porodu stvaraju serije i filmovi.

Čak i kad znamo da to ne izgleda tako, ipak većinom pamtimo vizualno i te će nam se scene urezati u sjećanje vjerojatno više nego nešto što nam je itko ikada ispričao.

Popularna kultura ima veliku ulogu u onome što smatramo uobičajenim i normalnim.

To može biti normaliziranje stvari koje idu u prilog ženskoj snazi i sposobnosti rađanja ili normaliziranje scena i postupaka koji to potkopavaju.

I ako niste gledali film, ova vam je scena vjerojatno poznata: Katherine Heigl u filmu Knocked up koja vrišti da želi svoju epiduralnu postala je simbol poroda na ekranu.

Možda se čini kao da nije bitno, ali

koliko nas je u stvarnom životu vidjelo porod?

Vrlo malo. Tako da će većina ljudi na spomen poroda bez razmišljanja u mislima već imati scenu žene koja rađa na leđima, vrišteći i psujući svojeg partnera, nakon što su je nedugo nakon pucanja vodenjaka hitno na kolicima doveli u rađaonicu.

Ili donijeli, kao Renée Zellweger u Bridget Jones's baby.

Možda gledamo previše američkih filmova.

Da, gledajući igrani sadržaj prihvaćamo neke konvencije žanra. Općeprihvaćeno je kako scena poroda na ekranu izgleda. 

Budući da većina serija i filmova ne problematizira rađanje, prikazat će stereotipnu scenu poroda koji neće odudarati od ostatka kanona:

trudovi/vodenjak - jurnjava - vrištanje/psovanje - porod na leđima. (O tome zašto i kako ne roditi ležeći pisale smo ovdje.)

Osobe u pratnji gotovo univerzalno pokazuju znakove šoka i gađenja.

U nesvijest padaju muškarci, ali i žene poput Tine Fey u komediji Baby mama.

Žene znaju da su u porodu od prvog truda, a sve je tako hitno da jedva stižu do rodilišta.

Te scene se naravno skraćuju i karikiraju za dramaturški ili, još više, komični efekt.

Daleko od toga da sve te scene nemaju realističnih elemenata.

Imaju.

Žene često doista rađaju u vrisci i strci jer ne znaju da postoji drugačije ili upravo zato što se nalaze u apsurdnim uvjetima koji ne podržavaju funkcioniranje njihova tijela.

Uvažavajući komični efekt mainstream serija i filmova koji karikiraju porod zadržimo svijest kako popularna kultura normalizira trudnicu kao pacijenticu, portretira je kao nesposobnu i histeričnu ženu van kontrole.

Da, porod je sirov, neuredan i po svojoj prirodi izvanredno stanje, ali razlika je prikazuje li se žena koja rađa u svojoj snazi ili pak histeriji.  

I bez obzira na konvencije, potrebno je razmisliti kakvu to sliku poroda stvara. Zašto je to važno? Jer djevojke odrastaju gledajući limitiranu i ismijanu verziju jednog od najvećih obreda prijelaza u životu.

Premda znamo da serije i filmovi nisu (nužno) stvarni život, ono što vidimo upisuje se u psihu. 

Reprezentacija je važna. 

Teško je othrvati se dojmu da žena ne bi mogla roditi, a da je ne dovezu, donesu ili da se s druge strane ne nalazi neki (slučajni) spasitelj koji će joj govoriti kad da tiska, a onda "uloviti bebu".

Žene nas često pitaju kako ne roditi na leđima, kao da pretpostavljaju da bi trebale napraviti nešto posebno umjesto samo ne leći na leđa.

Složenije je od toga, ali jedan razlog zašto je tako je zasigurno nadmoćna slika i percepcija žene koja rađa ležeći (ili poluležeći) koja nam se servira ponovno i ponovno.

Ispada da bilo u sadašnjosti, bilo u romantiziranoj prošlosti, 

bilo u imaginarnoj budućnosti daleke galaksije,

žene rađaju na isti način: na leđima. 

Čak je i ključni trenutak inače izvrsne distopije Children of men stereotipno prikazan: Clive Oven vodi polegnutu Clare-Hope Ashitey kroz disanje u trudovima i govori joj da tiska.

Drugačiji porod, je li moguće

Da, ali ne na ekranima.

Odnosno, kad je u pitanju drugačiji porod u serijama i filmovima, sve što izlazi iz kanona stereotipnog poroda prikazuje se kao nešto ludo, devijantno i/ili je rezultat izvanrednih okolnosti.

Jedna od tih je beba pozicionirana na zadak.

Alexandra Breckenridge tumači primalju Mel u Netflixovoj šarmantnoj limunadi Virgin River koja u ovom slučaju pomaže ženi da rodi usred ilegalne farme uzgajivača marihuane. "Maxine, okreni se na sve četiri. Trebat ćemo pomoć gravitacije", kaže Mel nakon što ustanovi da je beba na zadak.

Povijesna romansa Outlander (koju svi gledamo zbog živopisnog prikaza života u 18. stoljeću, a ne kemije Sama Heughana i Caitrione Balfe od koje se magle stakla) više je puta prikazivala porod. O tome bi se moglo u više od jedne rečenice, ali za potrebe ovog teksta istaknut ću samo uspravan porod Jenny koju tumači Laura Donnelly, također jer je beba "okrenuta naopako". 

Pomaknuta je i scena gdje lik Brooklyn Decker u tv komediji Grace and Frankie rađa stojeći i to u hlačama jer nije stigla krenuti u rodilište, na opće oduševljenje, a još više zaprepaštenje okupljene obitelji.

Porod je spektakl, a ne intiman događaj.

Sušta suprotnost je bunt Elizabeth Moss u Handmaid's tale koja rađa svoju bebu sama u kući, u bijegu od totalitarističkih fanatika. Porod bebe Holly prikazan je sirovo i snažno. June je rodi na koljenima i dočeka u svoje ruke, a još je jedna rijetkost što su mama i beba u kontaktu koža na kožu nakon poroda.

Takve scene naravno zahtijevaju drugačiji rating na televiziji. Cenzuriraju se golotinja i eksplicitnost poroda što je razumljivo, ali putem se cenzuriraju i ženska snaga i sposobnost, a mi podcjenjujemo koliki na nas to ima utjecaj.

Da bismo napravile drugačije, (možda) moramo vidjeti drugačije.

Na televizijskim ekranima nećemo vidjeti drugačije.

Serije i filmovi neće se promijeniti u skoroj budućnosti, a naša očekivanja će itekako utjecati na naš porod. 

Ako želite zaboraviti naučeno i promijeniti svoje viđenje poroda, pridružite nam se na online tečaju pripreme za porod. 

P.s. Imate li bolji primjer? Podijelite ga s nama.

Fotografije YouTube, Unsplash