Ne trebaš spasiti svijet. Samo sebe.

Jedan sasvim neobičan trenutak potaknuo je ovu temu. Bilo je to prije par mjeseci kad sam se vozila u prtljažniku auta (!) na putu do rodilišta i počela se smijati neobičnoj situaciji u kojoj sam se našla.

Rekao je Proust, a mene je eto, sasvim doslovno, inspirirao pogled iz prtljažnika. Dan je bio miran, snježni, a ja sam, izolirana u stražnjem dijelu auta, imala sasvim novu perspektivu na svijet oko sebe. Razmišljala sam kako volim izvanredne situacije. U takvim okolnostima padaju maske i pretenzije, postaje jasno što je zaista važno. Reality check za sve prioritete. Tako i u porodu, ogoliš se do kraja i saznaš od čega si.

(Bez brige, nitko me nije oteo. Padao je snijeg i nije bilo taksija, a dvosjed s velikim prtljažnikom bio je jedina opcija za brzi put do rodilišta.)

Što te pokreće?

Otišla sam na porod i zaboravila na to. Do prošlog tjedna. Ponovno sam se sjetila tog pitanja kad mi je priča s poroda poroda jedne klijentice bila okidač za povratak u vlastito loše iskustvo.

Dva sasvim različita trenutka, jedan se nadovezao na drugi, a vodili su moje misli u istom smjeru – što me to pokreće? Koja je moja (i bilo čija) motivacija za bivanje doulom?

Većina nas, da ne kažem sve, na taj način odaje svoju počast ženskoj snazi i njezinom kreativnom potencijalu. Prošle smo to i same, imamo suosjećanje, strpljenje i želju pružiti ruku nekome tko je treba.

Ali to nije potpun odgovor. Biti privučen prisustvovati tom svijetlu, nemoguće je bez priznavanja druge, malo mračnije strane. Porod je sam po sebi uvijek intenzivna, izvanredna pa čak i krizna situacija. Što nas u tome privlači i zašto?

Koliko se onih s traumatičnim životnim iskustvima odlučilo za rad u pomagačkim poslovima? (Ili, koliko je traumatičnih poroda potaknulo žene da se ili zatvore prema tome što se dogodilo ili postanu agenti promjene.) To je sasvim prirodno.

Trauma postaje naša sjena i svjetlo. One koje su nerazrješene čine nas reaktivnima i spremnima na osudu. U isto vrijeme, one su prilika za rast i iscjeljenje. 

Onda sam se sjetila riječi Elizabeth Davis, američke primalje, edukatorice i autorice. Prošle jeseni Jela i ja slušale smo je na Midwifery Today konferenciji i bio nam je to jedan od najupečatljivijih utisaka iz Njemačke. Govorila je o traumi i transformativnom potencijalu poroda. Oduševila me njezina karizmatična i senzualna pojava, a još više predavanje prožeto dubokim smislom za kojim sam dugo tragala. Da mi netko to objasni *na taj način*.

Spontano reaktiviranje traume

U trudnoći i porodu često se događa da ponovno proživljavamo traumatična iskustva iz prošlosti, rekla je Elizabeth Davis.

Trudnoća je vrijeme kad se otvaraju zatvorene ladice (i onih koje smo mislili da smo zapečatili) u našoj podsvijesti: strahovi, sumnje i događaji iz prošlosti često se ponovno aktiviraju u ovome razdoblju. To je naš unutrašnji, duševni kaos koji želi izaći van i razrješiti se, a svoj vrhunac pronalazi u porodu. 

Kako porod odmiče, moždani valovi se usporavaju iz beta – u alfa – u theta valove. Te promjene u frekvenciji koje se događaju u aktivnom porodu i tranziciji ženu mogu dovesti u stanje izmijenjene (pod)svijesti. To je mjesto duboke meditacije i traumatičnih događaja iz prošlosti. Ovdje se ona suočava sa svojim unutrašnjim demonima, ali i pronalazi neslućenu snagu.

Porod je pojačano stanje, ali ne samo za ženu koja rađa. Intenzitet tog događaja okidač je i za majku i za one koji je prate: obitelj, doulu ili medicinsko osoblje. A budući da je žena koja rađa u tom trenutku posebno ranjiva, na nama je da budemo smiraj oluje.

kaže Elizabeth Davis,

Ono što se događa u porodu je uvijek ogledalo, odraz našeg života i osjećanja. Ako osjećamo ljutnju, tugu, razdražljivost ili potreba za kontrolom, sve su to signali da nosimo nerazrješenu emocionalnu prtljagu u tuđi porod.

I to je normalno! Ali ako toga nismo svjesni ili si dopuštamo reagirati iz pozicije uzrujanosti, radimo više štete nego koristi. Zamislite partnera koji reagira agresivno jer se osjeća zabrinuto ili bespomoćno, interventnog liječnika koji "puše i na hladno" jer jednom nije reagirao, a trebao je ili doulu koja svim silama želi pomoći ne bi li izbjegla komplicirani porod. Svi oni reagiraju projicirajući vlastito iskustvo, umjesto da stvaraju prostor za ono što jest. Umjesto da budu tu za nju.

Za sve koji prisustvuju porodu

Elizabeth Davis ovdje govori o primaljama, ali sasvim je primjenjivo i na doule. Štoviše, ovaj bi tekst trebao biti obavezno štivo za bilo koga tko prisustvuje porodu: doule, primalje, liječnike.

Ako se na vrijeme ne rješavamo kostura iz svojih ormara, oni će napasti one kojima želimo pomoći:

Umjesto toga, upoznajte svoju sjenu. Prigrlite je, sprijateljite se s njom.

Ne trebaš spasiti svijet nego sebe

Naša iskustva su nas oblikovala, ali nismo žrtve tih iskustava. Uvijek ćemo gledati kroz naočale kako smo interpretirali i integrirali ono što nam se u životu dogodilo. Naša iskustva imaju potencijal oblikovati nas u bolje osobe i bolje profesionalce.

Naša loša i traumatična iskustva su katalizator promjena. Upravo ta teška iskustva daju nam snagu i dubinu kada ih preradimo, povećavaju naš kapacitet, ali samo ako smo toga svjesni.

Nema ničega lošeg u želji za iscjeljenjem, ali ključ je biti svjestan toga dok se predajete procesu ozdravljenja. Prelako je upasti u zamku "spasitelja" i pomisliti da znamo što je za nekog drugog najbolje. Otići na samoprozvanu misiju spašavanja žena od svih i svega (pa i njih samih).

I na tom putu ne bismo mogli biti više u krivu. 

Biti doula je mothering the mother. Nemoguće je (i besmisleno) emocionalno se ograditi. Biti s njom u porodu znači voljeti je bezuvjetno u tom trenutku. Biti tu bez da opterećujemo svojim očekivanjima. DOula postaje BEula. Do less, be more.

Isto tako, raditi ovaj posao znači rafinirati granice, gajiti visoku razinu samosvijesti, mijenjati se iz temelja, neprekidno.

Pitati se: Zašto misliš da ti imaš odgovor? Zašto misliš da znaš što je najbolje za nju? Ti ne znaš kako je živjeti u njezinoj koži. Ti nećeš živjeti s posljedicama njezinih odluka.

Njoj ne treba spasitelj, samo siguran prostor da pronađe snagu u svojoj ranjivosti. Ako ikoga u tvoj priči treba spasiti, to smo mi same. Da bismo bile smiraj u toj oluji moramo, riječima Elizabeth Davis, znati točno koja je naša emocionalna prtljaga.

Tek tako možemo postati čuvarice njezinog porođajnog iskustva i svjedokinje njezina puta.