Govorimo li trudnicama ono što žele ili ono što trebaju čuti

Kad sam prvi put bila trudna, suprug i ja otišli smo na tečaj u bolnicu koju smo odabrali. Vratili smo se kući oduševljeni, posebno primaljama koje su s puno strpljenja i znanja objašnjavale što je važno u porodu: oksitocin, privatnost, sloboda kretanja... Zvučale su kao da citiraju Inu May. 

Za mene – prvi put trudnicu željnu podrške u prirodnom porodu, zvučalo je kao san.

To je sasvim ljudski i vidjela sam to puno puta i na trudnicama s kojima sam kasnije radila: pusti sve ostalo, ti želiš vjerovati njihovim riječima. Rekli su da je to važno u porodu, onda mora da će tako i biti.

Krivo. U bolnici me dočekala sasvim drugačija situacija: ometanje, nagovaranje i emocionalne ucjene. "Uzmite si nešto, bit će vam lakše" (bit će mi lakše ako me pustite na miru), "Lezite, pa kako će žena roditi nego na leđima" (je li mi to upravo rekla jedna žena??) i "Mislite na bebu" (ona je sve na što mislim). Nisam rekla ništa od toga što mi je bilo u mislima. Bila sam uljudna u komunikaciji i čvrsta u svojim namjerama, ali bilo mi je jako teško. Moj je porod tekao uredno, sasvim uobičajenim tempom za prvorotku koja se teško opušta u okolnostima gdje se na nju stalno vrši pritisak.

Uz puno muke, imala sam porod kakav sam željela. Više-manje.

Ali osjećala sam se glupo. Prevareno. Gotovo ništa od onoga što sam čula na tečaju nije bila istina!

Dok se Jela pripremala za svoje predavanje na PrePorodu prošli tjedan, ponovno sam se sjetila tog osjećaja.

To su 2 iskustva od gotovo 500 majki koje je ispunilo našu anketu prošli tjedan. 500-tinjak nije velik broj, ali to ne znači da dobiveni podaci nisu ilustrativni, a pogotovo ne znači da svatko od tih iskustava nije važno.

U svojem predavanju "Trudnički tečajevi u Hrvatskoj – Kvaliteta i kvantiteta", Jela se zapitala:

Dajemo li trudnicama ono što žele čuti ili ono što im treba?

Što jedna trudnica najčešće želi saznati? Želi saznati osnovne informacije o metodama olakšavanja boli (prirodnim ili farmakološkim), kako uključiti partnera, sigurnosti u porodu i dojenju. Ona želi vrijeme da se odgovori na njezina pitanja.

Ali što ona TREBA? Osnaživanje. 

I to će dobiti s istinitim, evidence-based informacijama o porodu.

Dobit će to kad budemo govorili o njezinim (ljudskim) pravima u porodu.

Onda kad budemo govorili o poštovanju, o važnosti pripreme i podrške u trudnoći, porodu i postpartumu. 

Što ste nam rekle o trudničkim tečajevima

U anketi ste nam rekle da su vas Domovima zdravlja najlošije pripremili za porod. Bolnice su lelujale negdje u sredini, dok su uvjerljivo najbolje ocjene dobili nezavisni (privatni) tečajevi. Posebno ste rekle da volite tečajeve koje organiziraju doule ili primalje van institucija.

Oni koji kritiziraju privatne tečajeve kažu da nisu regulirani i da je upitno kakve informacije dolaze do trudnica, ali znate što? Ista stvar vrijedi za institucionalne tečajeve za trudnice.

Takvi tečajevi u rodilištima i Domovima zdravlja su pod utjecajem su politike vodećih, bolničkih protokola i osobnog viđenja osobe koja ih vodi.

Predavanje "Trudnički tečajevi u Hrvatskoj – što su bili, što jesu i što bi trebali biti" primalje Erike Spirić jasno je pokazalo koliko kontradiktorne informacije trudnice dobivaju na istom tečaju. Dok im ginekolozi porodničari govore o vođenom i medikaliziranom porodu, primalje ih najčešće informiraju o fiziološkom porodu. Jedni kažu "dođite na prvi trud", drugi da dođu s uhodanim trudovima, jedni da nema, a drugi da ima hrane i pića u porodu.

Trudnice odlaze kući zbunjene i nezadovoljne, a nerijetko se osjećaju manje spremnima na porod no što su to bile prije.

Nije sve crno-bijelo. Dobrih i loših porođajnih edukatora ima svugdje: u bolnicama, Domovima zdravlja, udrugama i privatnom sektoru. 

Ali ono što nam ovi rezultati (i pogotovo iskustva) govore jest da svi moramo biti bolji.

Zato trebamo nezavisne porođajne edukatore

Na prošlotjednom PrePorodu podjelom diploma službeno je završio i projekt 3P+ Obrazovanje odraslih za pozitivnu trudnoću, porod i babinje. 40-ak žena iz cijele Hrvatske i Slovenije, među kojima Jela i ja, imale smo čast postati prve porođajne edukatorice za ovo podneblje.

Mislim da je to jako značajno. Nije stvar u konkurenciji. Svi moramo stati na stepenicu više. Međusobno se podržati da postanemo bolji.

Jedna zabrinjavajuća stvar koju smo čule prošli tjedan jest da 3 od 4 trudnice uopće ne pohađaju prenatalnu edukaciju. Nije li to nešto što vrijedi mijenjati?

U rodilištu će trudnica upoznati prostor i osoblje koji će je dočekati na porodu. U Domu zdravlja možda može pronaći patronažnu i grupu podrške za dojenje koja će joj pomoći nakon poroda. A na nezavisnom tečaju moći će dobiti informacije ili tehnike za koje u institucijama nema vremena ni mjesta.

I konačno, koji god tečaj pohađale trebao bi ih osvijestiti i osnažiti za porod. Sve manje od toga nije dovoljno.