Doula čini razliku, ali nema čarobni štapić (samo vi ga imate)

"Bojiš li se poroda? - Ne, dok god si ti sa mnom znam da će sve biti u redu."

Ako kao doula čujete ovu rečenicu, možda niste ispunili svoju zadaću. 

Osnažena žena

Nije uvijek moguće ispuniti ulogu doule. Osvijestiti u ženi moć koju ona ima, da zna da će biti dobro s vama i bez vas jer je sva njezina snaga već tu, u njoj. Ona ne dolazi od nekoga izvana, njezine doule, partnera, ginekologa, primalje, veze u rodilištu.

Ako u pripremi kroz trudnoću uspijete ženi pokazati da je ta njena snaga unutar nje same, onda ste ispunili svoju, vjerojatno i najvažniju, zadaću. Jer takva žena osvijesti da može reći NE, da joj nitko ne treba dopustiti nešto što želi, da su njeno tijelo i njena beba bitniji od neke procedure u bolnici. Ona progleda.

To je njezina priča

U ovom tako osjetljivom poslu gdje duboko zadiremo u intimu žene, obitelji, majke, neminovno je da neće svako iskustvo ni za nas biti pozitivno. Nekada se dogode stvari koje su izvan naše kontrole i moramo naučiti i njih prihvatiti.

Ako ženu koja je htjela fiziološki porod, ostati što duže doma, odbiti sve intervencije, doktor ostavi u rodilištu na zakazanu indukciju iduće jutro, mi moramo i to znati prihvatiti. A nekada je to jako teško. Zbog toga se moramo redovito rješavati vlastite prtljage kako smo pisale ovdje.

To je njezin put, ona ga je izabrala time što je odlučila ostati u rodilištu. Ako se mi kao doule uplićemo i govorimo što je najbolje za nju nismo ništa bolje od doktora koji bez indikacije inducira porod bez razmišljanja kakve posljedice ta odluka može imati. Sustav tu ženu ne tretira kao sebi ravnu već kao djevojčicu čije se iskustvo mora uzeti u ozbiljne ruke. Jer kako bi ona mogla poznavati svoje tijelo bolje od doktora koji ima 2 ili 20 godina iskustva rada s trudicama.

Doula i klijetica su ravnopravne. U profesionalnom smo odnosu, ali stalo nam je do nje i zato je pogotovo novim doulama, teško pustiti da sama izgradi svoju priču, ali upravo to je ono što moramo napraviti.

Ne možemo je zaštititi od puta koji ona sama odabere. Kada jednostavno znamo da srlja u neku situaciju, kada znamo da prolazi nešto što ne mora proći, moramo je pustiti da prođe to iskustvo ako nije spremna još reći NE. Možda će je baš to obilježiti i iz tog se izroditi snažnija žena, ne nužno odmah, možda tek za 10 godina kada se nađe u situaciji da autoritetu treba reći ne.

Žena kroz proces rada s doulom treba osvijestiti da je sva snaga za donošenje odluka u njoj, a time i odgovornost. Ženina odgovornost je da donese informirane odluke, a naša da joj ponudimo znanstveno utemeljene informacije i ne očekujemo i osuđujemo njen izbor.

Autentična žena

Zato što doula ženu informira i zatim je pušta da sama donese odluke za sebe pomaže joj da gradi svoju autentičnost. To je njezin život, njezina priča i njezine odluke, a mi smo tu da je podržimo.

Zamislite samo ženu koja je podržana u svojim odlukama, kakve god da one bile: iz toga se rađa snaga. Ona sama nekada mora pogriješiti da bi naučila. Doule su tu da joj drže prostor i da se ona osjeća sigurno reći da je pogriješila ili da je to bila najbolja odluka u njezinom životu.

Nama mora biti "svejedno" jer to nije naša priča. Mi smo čuvari porodnog procesa, radimo za ženino najviše dobro, ali ne biramo koje je ono. Njezin put postaje naš put jer se u podršci doule ne radi o tome tko je u pravu, već osjećaju priznavanja, uvažavanja i bezuvjetne podrške.

Kada su drugi krivi...

Ali ponekad žene ne mogu podnijeti posljedice svojih odluka i odgovornosti koje nose velike promjene kao što je porod. 

Odgovornost da je žena samostalna, da donosi odluke za sebe i za svoje tijelo te da ima moć. Kada ne zna držati tu moć, odnosno nije joj nikada nije ni pristupila i ishod ne bude kakav je zamislila, onda možda krivi prvu osobu koja joj je htjela pokazati tu snagu u njoj. 

Da joj se cijeli svijet ne raspadne, ona mora naći krivca jer priznati sama sebi da je ona jedina odgovorna za svoju priču i svoje iskustvo je jako teško. "Lakše" je biti žrtva: sustava, liječnika, doule, partnera, roditelja, koga god, samo da se izbjegne suočavanje same sa sobom.

I te žene moramo naučiti pustiti, jer mi nismo mogle napraviti više nego što su nam one dopustile.

Ja mogu bez tebe, ali želim te tamo

One koje odluče vidjeti vatru u sebi će reći ovakvo što. Jer znaju da nitko nema čarobni štapić pa čak ni ona sama sa svom svojom autonomijom ako porod krene u drugom smjeru. Najviše zna da doula nije vila koja rješava njezine probleme nego je podržava dok ona sama to radi. 

Ne može svaka žena u trenutku trudnoće i poroda doći do ovoga i to je u redu, barem ne još. Vrlo vjerojatno je da će je porod katapultirati u tu moć jer je malo načela svoju masku pod kojom se naučila skrivati. Tada će početi kročiti svojim putem, koji je samo njezin, odvažan i istinit za nju. Jer to je njezina priča, ničija druga.

Kada žena prođe takvo isksutvo, promjene unutar nje postanu vidljive na van pa čak počne i plašiti druge jer im je previše, presamostalna, prevješta, preodvažna, prelijepa, preprivlačna, presnažna, prepametna, preneovisna. Nekada pitam mame što ih je naučilo prvo iskustvo poroda, čest odgovor je "Da mogu sve u životu!".

Ako ti se porod bliži, razmisli koja žena želiš biti: ona koje će svoj porod uzeti u svoje ruke i prihvatiti kada treba pustiti ili ona koju će kontrolirati njezini strahovi? 

Autentičnost je nešto što se uči, nažalost većini nas je pod debelim slojem naučenog lijepog ponašanja i tek moramo naučiti čuti taj glas u sebi.